XX. vijek

Srpsko privredno društvo Privrednik osnovano je 23. septembra 1897. godine u Zagrebu kao jedna od najznačajnijih privredno-prosvjetnih institucija srpskog naroda na inicijativu humaniste i dobrotvora, veletrgovca, bankara i rodoljuba Vladimira Matijevića iz Gornjeg Budačkog na Kordunu. Nakon što je osnovana Srpska banka također sa središtem u Zagrebu (1895. godine) i Savez srpskih zemljoradničkih zadruga (u okviru kojeg je prvih osam godina Privrednik djelovao, da bi se 1903. godine, kad su se poslovi razvili, Društvo osamostalilo) realizira se Matijevićeva ideja o stvaranju udruženja koje će organizirano raditi na pronalaženju i podizanju, zbrinjavanju i obrazovanju nadarene djece iz siromašnih porodica iz Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Slavonije, Bosne, Hercegovine, Vojvodine, kako bi se ta djeca stručno osposobila za razne zanate i trgovinu, i kako bi im se pomoglo da kasnije otvore svoje samostalne radnje i tako postanu nosiocima oživljavanja privrede kao osnovnog preduvjeta za kulturni i društveni preporod svoga naroda.

Za prvog predsjednika Društva izabran je Isidor Dobrović iz Daruvara, trgovac i jedan od najvećih Privrednikovih dobrotvora, također i jedan od osnivača Srpske banke i prvi doživotni predsjednik društva Privrednik, za potpredsjednike Vladimir Matijević i Nikola Ćuk, trgovac vinom i veliki Privrednikov dobrotvor, a za sekretara Ljubomir P. Ristić. Privrednik je od svog osnutka pa do prestanka rada 1946. godine odškolovao 36.775 pitomaca pretežno siromašne muške i ženske djece. Svi su oni kao jedan znali da se samo radom, štednjom i čestitošću, kako je govorio njihov dobrotvor i učitelj Matijević, mogu ostvariti snovi i ispuniti nade. Pomagači i suradnici Privrednika bili su i poznati znanstvenici kao što su Nikola Tesla, Mihailo Pupin, Jovan Cvijić, kao i mnogi drugi. Tako je Mihailo Pupin svu svoju zaostavštinu predao na upravljanje Privredniku i naložio formiranje fonda “Mihailo Pupin” iz kojeg će se stipendirati nadareni učenici.

Od samog osnivanja Privrednik je razvio veoma intenzivnu i razgranatu aktivnost. Bilo je potrebno najprije povezati se s učiteljima, sveštenicima i drugim viđenijim ljudima na terenu, koji su dobrovoljno radili kao Privrednikovi povjerenici na pronalaženju i odabiru bistrih i radišnih dječaka, a kasnije i djevojčica, iz siromašnih porodica spremnih i sposobnih izučavati zanat i trgovinu. Također, bilo je potrebno pronaći mjesto kod majstora, vlasnika zanatskih i trgovačkih radnji gdje bi se šegrti obučavali. Povjerenici su pažljivo birali majstore i kontrolirali njihov odnos prema djeci, pratili njihovo osposobljavanje i pomagali njihovo osamostaljenje. Uvjeti prijema pitomaca bili su veoma strogi, a djeca su samo s najnužnijim osobnim stvarima stizali na zagrebački kolodvor gdje su ih dočekivali predstavnici Privrednika i odvodili do njihovog privremenog smještaja, najprije u vinograd nadomak Zagreba koji je Privredniku ustupio Nikola Ćuk, i u kojem su se nalazile adaptirane barake sa spavaonicama i trpezarijom. Od 1907. godine, kada je Privrednik kupio zgradu i gospodarske objekte s dvorištem u Preradovićevoj 18 i nakon što ih je adaptirao i dogradio, djeca se smještaju u taj novopodignuti i uređeni Privrednikov dom. Tu su se obavljali liječnički pregledi, provjeravalo se stečeno znanje pitomaca kao i njihova sklonost određenim zanimanjima. Poslije izvjesnog vremena odatle su se pitomci upućivali izabranom poslodavcu kod kojeg će učiti zanat, odnosno trgovinu.

Kako bi se spriječilo da poslodavci pitomce prekomjerno izrabljuju Privrednikovi povjerenici barem jednom godišnje obilazili su svoje štićenike i nadzirali postupanje poslodavaca prema njima. Također, povjerenici su se redovito sastajali s pitomcima za koje su bili zaduženi. Na tim sastancima razgovaralo se o uvjetima rada, o pitanjima iz života šegrta, organizirane su priredbe, predavanja i proslave, nabavljane su i razmjenjivane knjige. Veliku pažnju Privrednik je posvećivao općem i stručnom obrazovanju svojih pitomaca, pa je 1910. godine u Zagrebu osnovana i večernja škola za trgovačku omladinu. Važno je bilo i prosvjećivanje pitomaca, pa su se povjerenici trudili da u svim većim mjestima osnuju biblioteke za srpsku privrednu omladinu prilagođenu uzrastu šegrta.

Svi zanati učili su se četiri odnosno tri godine, a po završenom šegrtovanju pitomcima su uručivane svjedodžbe o izučenom zanatu i oni bi postajali pomoćnici koji su za svoj rad dobivali plaću. Neki su ostajali kod gazde kod kojeg su izučavali zanat, drugi su postajali njihovi ortaci ili bi preuzimali njihove radnje.

Kako bi se pitomci potaknuli na štednju i kako bi se mladim početnicima osigurao kapital za otvaranje samostalnih zanatskih i trgovačkih radnji, na Matijevićevu inicijativu osnovana je 1903. godine Glavna privredna zadruga. Zadruga je svojim članovima omogućavala da podignu kredite u iznosu peterostruke vrijednosti svote koju je korisnik imao. U osnovnoj zamisli Zadruge bio je sadržan princip samopomoći. Podnosioci kreditnih zahtjeva mogli su biti samo oni koji su najmanje pet godina Zadruzi uplaćivali redovne mjesečne iznose. Upravo ta redovnost i urednost bila je jedna od važnih odgojnih sredstava u sistematskom nastojanju Privrednika da kod pitomaca razvije naviku stalne štednje. Kako se povećavao broj pitomaca u pojedinim gradskim sredinama, postepeno su i u unutrašnjosti osnivane zadruge, pa ih je do početka Prvog svjetskog rata, zahvaljujući Privrednikovoj propagandi bilo 58. Zahvaljujući radu Glavne privredne zadruge, samo do polovine 1911. godine preko 500 pitomaca otvorilo je samostalne radnje, dok su mnogi drugi uspješno proširili svoje poslovanje. Tu, međutim, nije bio kraj interesa Privrednika za svoje bivše pitomce. Već uglednim ljudima, uspješnim zanatlijama i trgovcima, Privrednik je pomagao, savjetom i preporukama, u izboru budućih supruga, ističući pri tom prednost i značaj sklapanja brakova sa Srpkinjama.

Kako su se aktivnosti Privrednika iz godine u godinu sve više razvijale, 1911. godine osnovan je i Patronat Privrednikovih fondova, koji je preuzeo upravu nad zapisima, testamentima i fondovima. Ovo tijelo imalo je ovlasti da ulaže u nekretnine, u državne ili druge vrijednosne papire, da izdaje zajmove, ulaže gotovinu.

Zajedno s Dobrotvornom zadrugom “Srpkinja” Privrednik je žensku djecu smještao u ugledne srpske kuće gdje bi učili lijepom ponašanju i kućnim poslovima. Na ovom polju najviše je učinila Paulina Matijević, supruga Vladimira Matijevića. Do početka Prvog svjetskog rata Privrednik je na ovaj način zbrinuo oko 250 ženske djece.

Od 1898. godine pokrenut je i list Privrednik, koji je obuhvaćao sve važnije teme vezane za narodni život. Izlazio je dva puta mjesečno i bio je prepun korisnih informacija za poljoprivrednike, zadrugare, trgovce i obrtnike, a oglasni dio sadržavao je i potraživanja obrtnika za kalfama i šegrtima. Pored pružanja savjeta iz oblasti zadrugarstva i ekonomije, list je popularizirao srpska nacionalna osjećanja, pokretao brojna društvena, prosvjetna, moralna i zdravstvena pitanja, ali je i otvoreno govorio o nedostacima i propustima Srba, pokušavajući da istakne greške i poduči široke mase čitalaca. Sve do 1941. godine Privrednik je izdavao i svoj kalendar, koji je donosio podatke o zadužbinama, legatima, istaknutim aktivistima, osnivačima i dobrotvorima, kao i tekstove iz povijesti, ekonomije, narodne književnosti.

Preko Srpskog privrednog društva Privrednika do 1914. godine za preko 80 različitih zanimanja obučilo se preko 10.500 pitomaca. Odmah nakon objave rata 1914. godine ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije naredio je zabranu svakog rada Srpskog privrednog društva Privrednik. Mnogi članovi uprave bili su uhapšeni pod optužbom veleizdaje, a Privrednikova imovina bila je demolirana i uništena. Matijević je uspio pobjeći i emigrirati u Švicarsku. Poslije tih događaja javni rad Privrednika je prestao, ali je, ipak, ilegalnim putem, pa iz tih razloga neredovno, upućeno oko 200 dječaka na razna zanimanja. Nakon završetka rata Privrednik je obnovio rad, ali već 1923. godine preseljava u Beograd ostavljajući predstavništvo u Zagrebu u Preradovićevoj 18 koje je uspješno djelovalo do 1941. godine kada u Hrvatskoj vlast preuzimaju ustaše i svojim terorom i zločinačkom politikom onemogućuju bilo kakav Privrednikov rad. Za 50 godina svoga dotadašnjeg postojanja i 46 godina aktivnog rada, Privrednik je obučio gotovo 40.000 siromašne srpske djece, čime je postao uzor brojnim drugim sličnim društvima i organizacijama.
Veliki broj Privrednikovih pitomaca i suradnika aktivno je učestvovao u narodnooslobodilačkom ratu. Mnogi su dali svoje živote u borbama na Kozari, Sutjesci, Neretvi ili na Sremskom frontu. Mnogi su završili u zarobljeništvu ili po koncentracijskim logorima. Među Privrednikovim pitomcima bilo je 25 narodnih heroja, kao što su: Filip Kljajić, Rade Končar, Radoje Dakić, Đuro Pucar, Jezdimir Lović, Pane Đukić i mnogi drugi.

Nakon Drugog svjetskog rata Ministarstvo trgovine NR Srbije 24. aprila 1945. godine najprije je razriješilo dotadašnju upravu Privrednika i postavlja privremenu, a onda uvođenjem besplatnog školstva i donošenjem Zakona o učenicima u privredi, rješenjem od 21. oktobra 1946. godine Srpsko privredno društvo Privrednik ukida i svu mu imovinu nacionalizira. Rješenjem Ministarstva rada Narodne Republike Srbije iz 1947. godine odlučeno je da se sva pokretna i nepokretna imovina koja se nalazi na teritoriji Narodne Republike Hrvatske preda Ministarstvu rada NR Hrvatske na upravu. To ministarstvo 1948. godine odlučuje da Privrednikovu imovinu preda na upravu Ministarstvu komunalnih poslova NR Hrvatske tako da se jedna kuća u Preradovićevoj ul. br. 18 u Zagrebu preda na upravu Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta iz Zagreba. Istim rješenjem naloženo je da se sva ostala imovina Privrednika upotrijebi za jačanje materijalnih izvora narodnih odbora. Nakon gotovo 50 godina humanog rada Privrednik prestaje djelovati.

Privrednik je, usprkos zabrani rada, i dalje živio putem rada svojih pitomaca. U Beogradu je 1967. godine osnovano Udruženje Privrednikovih pitomaca “Vladimir Matijević”. Upornim i sistematskim radom brojnih Privrednikovih pitomaca prikupljen je dragocjeni materijal (osnovni podaci o svim pitomcima, iz kojih se vidi otkuda je tko rodom, kada je došao u Privrednik, tko ga je uputio, koji zanat i kod koga je izučio) koji je objavljen u Privrednikovoj Spomen-knjizi.

Nakon što je Društvu tri puta bio zabranjivan rad – 1914., 1941. i 1946. godine – u teškim i neizvjesnim ratnim vremenima 18. decembra 1993. godine u Zagrebu uoči Nikoljdana obnovljeno je Srpsko privredno društvo Privrednik. Obnovitelji su željeli da od zaborava sačuvaju veličanstvenu ideju solidarnosti i čovjekoljublja kojom su bile nošene generacije prethodnika u privrženosti svom narodu. Također su željeli sačuvati i vratiti golemu Privrednikovu imovinu, a kasnije i ukazati na privredne i prosvjetne probleme s kojima se srpska zajednica u Hrvatskoj susreće. Obnavljanje Srpskog privrednog društva Privrednik u Zagrebu bilo je dramatično. U ratnom plamenu nestajao je jedan svijet sa svim svojim ustaljenim obrascima življenja i uspostavljenim vrijednostima. Najprije je početkom 1990. godine obnovljen rad Srpskog kulturnog društva Prosvjeta u Zagrebu u sklopu kojeg je osnovana Privredna sekcija. Članovi sekcije održavali su redovite sastanke na kojima se pričalo o povijesti, o doprinosima Srba gradu Zagrebu i svojoj domovini Hrvatskoj: doprinosima u prosvjeti, umjetnosti, kulturi, privredi, sportu i sl. Istraživali su što su Srbi u Hrvatskoj stvorili i imali prije nastanka prve i druge Jugoslavije. U pronalaženju i istraživanju dokumentacije o Privredniku, Srpskoj banci i Savezu srpskih zemljoradničkih zadruga posebno se istakao Đuro Zoroja, jedan od obnovitelja Privrednika. Vrlo brzo rodila se ideja da se osnuje Štedno-kreditna zadruga Privrednik i poduzeće Privrednik invest što se i ostvaruje početkom 1991. godine kada im se izdaje rješenje o registraciji. Poslije ovoga razmišlja se o obnavljanju rada društva Privrednik. Broj članova Privrednika brzo se popeo na 45. U tom vremenu posebna pažnja je poklanjana prikupljanju relevantne dokumentacije o Srpskom privrednom društvu Privrednik. Tada su se mnogi članovi upoznali sa značajem Privrednika za srpski narod. Po prvi put se otkrila velika imovina koja je nekada bila u Privrednikovom vlasništvu.

Dvije godine nakon pokretanja inicijative, Privrednik je obnovio rad 1993. godine, što je Ministarstvo uprave Republike Hrvatske kasnije i potvrdilo. Privrednik je registriran sa sjedištem u Privrednikovom domu u Zagrebu. Na obnoviteljskoj Skupštini bili su prisutni samo hrabri, odvažni i odlučni: Rade Peleš, Stevan Pjevac, Branko Jaić, Veljko Ognjenović, Ranko Rosić, Miroslav Mihajlović, Milan Radmanović, Nedjeljko Vukadinović, Dušan Kukić, Grozdana Dević, Đuro Zoroja, Kostadin Milošević, Milan Relić, Nenad Mitrašinović, Milutin Mraović i Bosiljka Pavković. Prema svjedočenjima obnovitelja predsjednika se biralo po hrabrosti. Izbor je pao na Radu Peleša koji je potpisao osnivačke akte jer se drugi nisu usudili, a za potpredsjednike izabrani su: Stevan Pjevac i Veljko Ognjenović.