Stipendisti

Stipendisti o Privredniku

Upisao sam se u Medicinsku školu Osijek gdje već 3. godinu zauzimam prvo mjesto najboljeg učenika škole. Ove godine očekujem da me proglase učenikom generacije jer uvjerljivo vodim pred drugoplasiranim. Odličan sam učenik, uvijek s prosjekom 5,00. Ipak, svoj najveći uspjeh ostvario sam na raznim natjecanjima (geografija, matematika, njemački, LIDRANO, hrvatski, latinski, kemija i biologija).Uz to, predstavnik sam Biology tima škole koji svake godine sudjeluje na natjecanjima. Najveći uspjeh doživio sam sudjelujući na 5. međunarodnoj izložbi inovacija, prototipova i studentskih planova “Budi uzor 2009” gdje sam mnoge fascinirao svojim znanstvenim radom koji sam radio u suradnji s kolegicom iz razreda. Veliko priznanje mom radu i trudu donijela je “Privrednikova” stipendija. Vijest o dobitku stipendije zatekla me u školi, kada mi je otac poslao sms poruku. Pročitavši poruku za vrijeme sata hrvatskog počeo sam skakati od sreće, a pala je tu i koja suza. Moja obitelj, prijatelji i profesori jako su ponosni na cjelokupni moj rad, kao i na “Privrednikovu” stipendiju. Stipendiju koristim kako bih kupio mjesečnu kartu za autobus koja iznosi vrtoglavih 800 kuna. Jednog dana ću biti aktivan član “Privrednika”, jer je “Privrednik” nešto nevjerojatno i zaista je čast biti dio svega toga. Fascinantan temelj koji s godinama postaje još čvršći, daje ljudima poticaj da budu još bolji.

Dragan Janković, Medicinska škola u Osijeku, 2009. godine

* * *

Kad sam saznala da sam dobila stipendiju bila sam beskrajno sretna jer mi ona omogućuje da u financijski umnogome oslobodim svoje roditelje. Samo otac radi (firma je u jako lošem stanju, plaća mu kasni po nekoliko mjeseci), majka ne radi, a živimo kao podstanari. Stipendiju koristim kako bih podmirila sve mjesečne troškove koje imam kao student (mjesečna pokazna karta, troškovi fotokopiranja, kupnje skripti, udžbenika, prehrana u fakultetskoj menzi) te od eventualnog ostatka pomažem roditeljima u plaćanju režija. Obitelj i prijatelji su bili oduševljeni kad su saznali da sam postala “Privrednikov” stipendist jer nikad nisam primala ničiju stipendiju. Nisam je ni tražila, jer sam uvijek mislila da ima onih kojima je potrebnija. I eto, tek na kraju svog školovanja, kad je financijska situacija postala nepodnošljiva, odlučila sam potražiti pomoć. Svi oko mene su sretni kao i ja. Podržavam aktivnosti “Privrednika”. Smatram da je stipendiranje onih kojima je to potrebno i koji to zaslužuju najbolji način društvenog djelovanja. Zato bih željela jednog dana biti aktivan član “Privrednika” i pomagati drugim kojima je pomoć potrebna.

Jelena Munjiza, Ekonomski fakultet u Splitu, 2009. godine

* * *

Moji roditelji uglavnom su bili nezaposleni, ali su mi uvijek nastojali osigurati bezbrižno školovanje. Studiranje je, nažalost, skupo. Uz to imam i mlađeg brata koji ide u osnovnu školu. Osmi je razred i vrijeme je da i on izabere put kojim će ići kroz život. Mislite li da je to moguće? Nažalost u ovako teškoj materijalnoj situaciji moji roditelji mogu školovati samo jedno dijete. Tu sam priliku dobila ja. Živim u žalosti jer sam svakog dana svjesnija, da moj brat možda neće uspjeti u životu, jer neće moći završiti kvalitetnu srednju školu, možda neće imati mogućnost upisati neki dobar fakultet i desit će mu se ono kroz što je prolazio u djetinjstvu, a to je neimaština. Novac je bol, koja se nanosi nama mladima, koja nas koči na putu ka uspjehu. Mnogo veoma darovitih mladih ljudi, taj svoj dar ne mogu pokazati, jer su novcem ograničeni. Djeca snažnije doživljavaju teškoće života, a najsnažnije oni kojima je puno toga uskraćeno, ja sam bila jedna od takvih. Onog trenutka kada sam stupila u prostorije “Privrednikove” zgrade u Zagrebu i kada sam vidjela sve te mlade ljude s osmjehom na licu, mojim tijelom prostrujao je osjećaj zanosa zbog topline i zadovoljstva među tim mladim ljudima... pružila nam se velika prilika. Tu priliku dao nam je “Privrednik”.

Žao mi je što je “Privrednika” toliko udaljen. Smatram da bi trebao biti osnovan u svim većim gradovima. Oduševljena sam priredbom koja je upriličena povodom dodjele stipendija i toplinom kojom su nas primili. Nisam se osjećala posramljenom ili manje vrijednom, bila sam uzvišena jer sam zaslužila tu stipendiju.

Milana Maravić, Medicinski fakultet u Rijeci, 2009. godine

* * *

Dobivanje stipendije me svakako učinilo sretnijim i mirnijim jer sam time dobio jednu određenu novčanu fleksibilnost i sigurnost koja je prijeko potrebna u današnje vrijeme, a dodatno mi je značajno smanjena briga u raspoređivanju novca za vlastite potrebe. Stipendiju uglavnom koristim kako bih platio smještaj u domu, kupio potrebne stvari za fakultet (skripte, knjige, pribor) te imao novca za mjesečno plaćanje hrane u menzi. Zbog svega ovoga, a i zbog određene doze ponosa sto sam dobio stipendiju jednog rastućeg srpskog društva u Hrvatskoj, obitelj i prijatelji su reagirali vrlo pozitivno na vijest da sam postao “Privrednikov” stipendista i jedan od mnogobrojnih pitomaca u njegovoj dugoj povijesti. To mi također pruža dodatnu motivaciju u onome što radim. Sam čin dodjele stipendija bio je sasvim očekivano svečan, s prigodnim govorom i obraćanjem čelnih ljudi društva nama mlađima. Možda će se neki od nas jednoga dana tako obraćati idućim generacijama. Svakako jedna lijepa svečanost.

Dolazim u kontakt s velikim brojem drugih stipendista i mogu samo reći da bih, naravno, želio produbiti te kontakte i ostvariti neke čvršće veze i prijateljstva. No, to ide s vremenom. Zbog toga, kao i zbog same prirode “Privrednika” i njegovih ciljeva, vidim se kao aktivnog člana u budućnosti. Aktivnosti “Privrednika” su, prema mom mišljenju, za svaku pohvalu. Gledam to kao nekakvu svjetlost u tami letargije koja je zahvatila ljude u današnje vrijeme, jednu zanimljivu inicijativu mladih ljudi da oživimo sebe i ljude oko sebe i da ih pridružimo našem malenom “pokretu” mladalačke pozitivnosti.

Dario Pavlović, Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, 2011. godine

* * *

Kad sam saznala da mi je stipendija odobrena, bolje rečeno moj otac je prvi saznao (i bio je sretan kao da je njemu odobrena), ne bih to nazvala uzbuđenjem jer traje suviše kratko i gotovo je trenutačno, to je prije bio onaj neopisivi osjećaj koji me obuzme kad položim ispit u koji je uložen veliki trud, vrijeme i napokon zauzima zasluženo mjesto u indeksu. Osjećala sam se neopisivo zadovoljno, ovaj ispit sam uspjela proći, unatoč strahu, da ću se naći među onima koji neće biti na listi odabranih. Ipak jesam, ipak sam se uspjela po nečemu izdvojiti i nadam se opravdano. Stipendija je svakako pridonijela bezbrižnom svakodnevnom putovanju na predavanja, a iznos od 800 kn za mene je i više nego dovoljan. Meni bi bilo dovoljno i 260 kn koliko iznose troškovi putovanja u Osijek. Ostatak potrošim za hranu, a ako nešto i nakon toga ostane stavim na račun, jer se tako osjećam sigurnije ako iskrsnu neki neplanirani troškovi. Po meni jednako je bitno zaraditi novac, kao i znati ga uštedjeti.

Akademska godina je iza mene, a tu su i rezultati, ostvaren je akademski uvjet za upis u narednu i za mene završnu godinu studiranja. Nadam se kako ću ostvariti i uvjete za nastavak studiranja pod okriljem “Privrednika”. Čak i ako ne, ovo je za mene bilo neprocjenjivo iskustvo i prilika na kojoj ću uvijek biti zahvalna “Privrednika” i svim njegovim članovima. Ono što se iskreno nadam u narednoj godini jeste konačno imati diplomu u svojim rukama.

Jelena Šimpraga, Ekonomski fakultet u Osijeku, 2011. godine

* * *

Kao odlična srednjoškolka maštala sam o tome da nakon završene ekonomske škole upišem fakultet. Snovi su mi se ostvarili, te započinjem studirati na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Školovati se uvijek je bio težak poziv, u financijskom smislu pogotovo, prepun odricanja i borbe. Moja majka je nezaposlena dugi niz godina, kao i većina ljudi u Baranji odakle dolazim, te je zaista bilo jako teško omogućiti ostvarenje moga sna. Jedan dan došla sam s fakulteta i na stolu ugledala tjednik Novosti, koji sam rado čitala. Čitajući ga naišla sam na članak o Srpskom privrednom društvu “Privrednika” koji je ujedno bio i najava budućeg stipendiranja učenika i studenata slabijeg imovnog statusa koji dolaze s ratom pogođenih područja. Mene je obradovala sama spoznaja da zaista postoji netko tko misli na sve mlade ljude koji se žele školovati, ali jednostavno nemaju financijske uslove za to. Bilo je to nešto jako rijetko u današnje vrijeme, ta briga za drugoga, to ulaganje u perspektivu mladih ljudi kojima je pomoć potrebna. “Privrednika” je za mene značio pružanje ruke koja mnogo znači, te sam postala stipendistica prve generacije nakon ponovne obnove njegovog rada zajedno sa svim mladim ljudima iz raznih krajeva Hrvatske. Sklopljena su mnoga trajna prijateljstva za čitav život. Pošto nikada javno nisam izrekla zahvalu svim ljudima koji su obnovili rad “Privrednika” nakon rata ovim putem je upućujem: veliko Vam hvala, omogućili ste mi veliku pomoć za vrijeme studiranja. Uvijek ste znali dočekati nas i okupiti na dodjeli stipendija i kongresima “Privrednika” kojih se uvijek rado sjećam. Učvrstili ste naše veze, veze mladih ljudi različitih zanimanja i ambicija, te nas svojim aktivnostima podsticali na solidarnost, poštenje i čestitost. Primala sam stipendiju pune dvije godine i ona mi je zaista pomogla financijski kako bih pokrila sve svoje troškove, te uspješno završila svoje studiranje. Biti jedna od približno 37.000 “Privrednikovih” pitomaca za mene je velika čast i uvijek ću osjećati pripadnost putu koji je utemeljio Vladimir Matijević. Na nama je da nastavimo taj put, tu viziju koja je pomogla nama, te da radimo na tome da omogućimo pomoć budućim generacijama svojim aktivnim uključivanjem u rad “Privrednika”.

Aleksandra Dvornić, bivša “Privrednikova” stipendistica, 2014. godine

* * *

S obzirom na ekonomsku situaciju u današnje vrijeme, mnogi roditelji suočeni su s problemom kako osigurati novac da bi djecu poslali na fakultete i omogućili im da studiraju. Zbog nedostatka financijskih sredstava mnogi mladi prisiljeni su odustati od obrazovanja iako je ono jedan od ključnih činilaca društvenog progresa i individualnog razvitka pojedinca. Srpsko privredno društvo “Privrednik” svjesno je važnosti ulaganja u mlade ljude i njihovo obrazovanje. Još davne 1897. godine realizirala se ideja Vladimira Matijevića o stvaranju udruženja koje će organizirano raditi na podizanju, zbrinjavanju i obrazovanju nadarene djece iz siromašnih obitelji. Drago mi je što se ta ideja očuvala kroz sve ove godine i što Srpsko privredno društvo “Privrednik” kroz stipendije i dalje pomaže nadarenoj djeci.

Ja sam na Sveučilištu J. J. Strossmayera u Osijeku, na Filozofskom fakultetu završila Informatologiju. Upisala sam ono što sam željela i trudila sam se naučiti što više i postići što bolje rezultate. Od prijateljice sam čula za Fond “Vladimir Matijević” i prijavila sam se na raspisani natječaj. Nakon što sam čula da sam dobila stipendiju bila sam presretna jer netko je prepoznao moj trud i rad. Stipendija je mojim roditeljima i meni značajno olakšala troškove studiranja – mjesečne karte i skripte, ali osim toga upoznala me sa sloganom: rad, štednja i čestitost koje je Vladimir Matijević govorio pitomcima.

Na dodjeli stipendija upoznala sam i druge mlade, talentirane ljude i oduševila se idejom koju “Privrednik” njeguje, a to je stvaranje zajedništva među studentima i učenicima. Podržavam pristup kroz koji se gradi zajedništvo među pitomcima, brine se o njima za vrijeme i nakon završetka studije, nastoji ih se povezati preko zajedničkih projekata ili ih okupiti na Kongresu stipendista. Studenti imaju osjećaj kao da ulaze u jednu novu obitelj koja se skrbi i brine za njih, otvara im put prema boljem životu, prenosi na njih vrijednosti kojima se trebaju voditi u životu i nikada ih zaboraviti.

Marija Bugarski, bivša “Privrednikova” stipendistica, 2014. godine


Privrednikov Kongres

Sve o Kongresu

Saznajte više o Kongresu Privrednikovih stipendista i srpske omladine na službenim stranicama:
kongres.privrednik.net


Vrh