RJEČNIK

Privrednikov rječnik

ALTRUIZAM

Jedno od osnovnih načela kojima su bili vođeni svi “Privrednikovi” suradnici. Utemeljitelj “Privrednika” Vladimir Matijević sav svoj rad, ali i čitavu svoju imovinu, koja je procijenjena na više od sedam milijuna ondašnjih dinara, ostavio je “Privredniku” za obavljanje humanih zadataka. On je vodeći primjer nesebičnog djelovanja u korist zajednice, koji su brojni suradnici i istaknute ondašnje ličnosti slijedile. Jedan od glavnih “Privrednikovih” zadataka upravo je da kod svojih stipendista potakne spremnost na nesebičnu brigu za druge i zajednicu.

ČESTITOST

Jedna od tri vrijednosti (rad, štednja, čestitost) na kojima se zasniva “Privrednikov” svjetonazorski koncept društva i čovjeka. Štošta ne ovisi o pojedincu i štošta se odvija mimo njega. Mnogima se gotovo nesavladive prepreke nalaze na putu do bogatstva, ljepote, zdravlja, sreće ili je za svladavanje tih prepreka potrebno dugotrajno odricanje i veliki napor. Jedino što ne traži napor i za što se u svakom trenutku možemo odlučiti jeste da budemo pošteni, da pomažemo drugom, da savjesno obavljamo posao koji smo izabrali, da budemo jednom riječju čovjek. Biti pošten je duboko individualna odluka koja harmonizira društvo i zajednicu snažnije od bilo kojih zakona i pravila. Čestitost je uvažavanje Drugog i briga za zajednicu. Čestitost je i svijest da se sretan može biti samo u sretnom okruženju.

DOBROTVOR

“Privrednik” je dvije trećine troškova za svoje aktivnosti podmirivao iz dobrovoljnih priloga i članarine. Svako tko je uplatio 10.000 kruna u blagajnu Društva, postao bi “Privrednikov” dobrotvor. Brojni članovi i suradnici “Privrednika” su i na razne druge načine pomagali, davali svoj doprinos Društvu i isticali se na polju solidarnosti i humanosti.

FOND

Pored državnih subvencija koje su olakšavale rad, “Privrednik” je raspolagao većim brojem fondova, zadužbina i legata, koji su predstavljali solidnu financijsku osnovu djelovanja Društva. Malo je društava koja su do Drugog svjetskog rata raspolagala tako velikim i bogatim fondovima kao “Privrednik”. Danas Privrednik ima dva fonda: Fond “Vladimir Matijević” i Fond “Ivana Vujnović”.

KALFA

Prošavši višegodišnje obučavanje za šegrta, pitomac je postajao kalfa, pomoćnik majstora. “Privrednik” je brinuo i o kalfama, tražio im je zaposlenje i trudio se da djecu smesti u bolje radnje gdje je bila manja mogućnost gubitka posla.

KREDIT

Da bi se pitomci privikli na sistematsku štednju i da bi se osigurao mladim početnicima kapital za otvaranje samostalnih radnji, 1903. godine osnovana je Glavna privredna zadruga. Svojim članovima, koji su navršili 24-tu godinu života, uz tri jamca (žiranta), ova zadruga je omogućavala da podignu kredit u iznosu peterostruke vrijednosti svote koju je korisnik posjedovao. Zahvaljujući povoljnim kreditima veliki broj svršenih pitomaca otvorio je samostalne radnje, dok su mnogi drugi uspješno proširili svoje poslovanje.

PATRONAT

Kako se aktivnost “Privrednika” sve više razvijala, na skupštini društva 1911. godine odlučeno je da se prošire svi poslovi i da se za upravu raznih privrednih fondova postavi naročiti Patronat “Privrednikovih” fondova. Patronat je preuzeo upravu nad zapisima, testamentima i fondovima i imao je ovlaštenje da ulaže u nepokretnosti, u vrijednosne papire, da izdaje zajmove na nekretnine, da ulaže gotovinu u Srpsku banku u Zagrebu i da obavlja druge slične poslove. Doživotni članovi Patronata postali su 10. septembra 1911. godine svi živi dobrotvorni članovi Društva, a to su stalni članovi, osnivači, dobrotvori i fundatori, koji su još za života dali veće doprinose, koji su testamentom ostavili imovinu “Privredniku” ili su mu svoje nekretnine povjerili na upravu.

PITOMAC

Bistri i radišni dječaci, a kasnije i djevojčice, iz siromašnih obitelji spremni i sposobni izučavati zanat i trgovinu. Pitomce su krajem školske godine među učenicima koji su završavali četvrti razred odabirali na osnovu uspjeha i vladanja u školi. Svi oni su morali svojeručno da napišu molbu koja je izražavala želju dječaka da ih “Privrednik” primi na izučavanje raznih zanata i trgovine. Pitomac je mogao da izrazi želju koje bi zanimanje najradije izučavao, što je uzimano u obzir pri odabiranju njegovog budućeg šegrtovanja. Uvjeti prijema bili su strogi – budući pitomci morali su imati između 12 i 15 godina, morali su biti fizički i mentalno potpuno zdravi, visine najmanje 1,30 m, prijatne vanjštine i dobrog vladanja, pismeni i “dobri iz računa”. Djeca su bez novca s najnužnijim osobnim stvarima i s kartonskom ceduljom na reveru na kojoj je osim imena i prezimena djeteta i njegova evidencijskog broja pisalo odredište putovanja, stizali na zagrebački kolodvor gdje su ih dočekivali predstavnici “Privrednika” i odvodili do njihovog privremenog smještaja. Tu su se obavljali liječnički pregledi, provjeravalo se stečeno znanje pitomaca kao i njihova sklonost određenim zanimanjima. Poslije izvjesnog vremena odatle se pitomci upućuju izabranom poslodavcu kod kojeg će učiti zanat, odnosno trgovinu.

POSLODAVAC (gospodar, gazda) – “Privrednik” je s poslodavcima sklapao posebne ugovore u kojima su se oni obavezivali da će šegrtu, “Privrednikovom” pitomcu, osigurati stan, hranu, odjeću i obuću, da će ga učiti vještini zanata i pratiti njegovo redovno pohađanje škole. Da bi se spriječilo da poslodavci pitomce prekomjerno izrabljuju “Privrednikovi” povjerenici barem jednom godišnje obilazili su svoje štićenike kako bi nadzirali postupanje poslodavaca prema njima. Kao što je to bio slučaj sa šegrtima i potencijalni poslodavci prolazili su kroz strogu kontrolu prije nego što im bili dodjeljivani šegrti. Minimalan uvjet bio je da su poslodavci članovi “Privrednika”, ali su morali biti i vrijedni i poštovani obiteljski ljudi, postojani i dobri u struci kojom se bave. U slučaju ako bi se utvrdilo da poslodavac nije poštovao ugovorne obaveze ugovor bi se raskidao i za pitomca bi se tražilo drugo mjesto. Na posebnom formularu poslodavac je bio obavezan jednom godišnje iznijeti svoja zapažanja o radu šegrta.

POVJERENIK

“Privrednikovi” povjerenici odigrali su veliku ulogu u radu “Privrednika”. Oni su vodili brigu o svakom pitomcu počevši od dana njegovog izbora pa do kraja njegovog školovanja i prvog samostalnog zaposlenja. To su najčešće bili seoski učitelji, sveštenici i drugi viđeniji ljudi koji su radili na odabiranju seoske djece i njihovom upućivanju na izučavanje raznih zanata, ugostiteljstva i trgovine. Njihov zadatak nije bio lak, bilo je nerazumijevanje sredine za njihov rad, otpora kod same djece, koja su se nerado odvajala od roditelja, a bilo je i otpora vlasti. Povjerenici u gradovima i većim mjestima, u kojima su se školovali pitomci, pomagali su odgojno, štitili interese i brinuli o pitomcima. Jednom mjesečno održavali su sastanke s pitomcima, na kojima su razmatrali pitanja iz života i rada pitomca, organizirane su priredbe, predavanja i proslave, nabavljane su i razmjenjivane knjige.

“PRIVREDNIKOVI” INSPEKTORI 

Dužnost inspektora sastojala se u tome da najmanje jedanput godišnje obiđu svakog pitomca i da se na licu mjesta uvjere o uvjetima njegovog života i rada. Istovremeno su inspektori vodili i razgovore s povjerenicima o tekućim pitanjima i dogovarali se o daljem radu na obrazovanju i odgoju pitomaca. U izvještajima koje su slali upravi iznosili su različite probleme koji su se javljali u vezi sa šegrtima, ocjene rada povjerenika i različite sugestije. Pored nadziranja rada poslodavaca i povjerenika, inspektori su propagirali “Privrednikovu” djelatnost i pridobivali nove članove.

RAD

Radom se poboljšavaju životni uvjeti, zadovoljavaju životne potrebe, radom se svladava priroda. Radom se stvara bolji život i napredak društva. Radom se stječe ugled i priznanje i stvara nezavisnost i sloboda. Kroz rad se potvrđuje čovjekova osobnost. Zato je “Privrednik” nekada propagirao ideju o superiornosti trgovačke i zanatske profesije, kao i privatne inicijative nad državnim službama i činovničkim profesijama. Ali, rad je i napor i mukotrpno odricanje. Zato neke utopističke političke koncepcije smatraju da je ukidanje rada pretpostavka slobode čovjeka i jednakosti ljudi. Ali radeći preuzimamo odgovornost i za drugog, a ta odgovornost realizira se dobročinstvom. Rad nije svrha već sredstvo kojom se izgrađuje ljudskost.

SOLIDARNOST

Istaknuti pojedinci, suradnici i članovi “Privrednika”, požrtvovano i nesebično radili su za opću korist, za nacionalno jedinstvo Srba, usklađivanje suprotstavljenih političkih koncepata, napredak na privrednom, ekonomskom i kulturnom polju. Brojnim rodoljubivim zaveštanjima, velika bogatstva ali i skromne donacije pojedinaca prelazile su u narodno vlasništvo. Osnivane su nacionalne institucije, vrijedno i predano radilo se na ekonomskom i kulturnom podizanju naroda. Solidarnost se ogledala ne samo u pomoći i podršci pitomcima, već na svim strukturnim nivoima “Privrednika”, među pitomcima je također bilo pomaganja i solidarnosti. “Privrednik” je nastao na altruističkoj osnovi i isključivao je svaku novčanu dobit. U njemu je izgrađivan kolektivni duh, koji je sve buduće pitomce vezivao do smrti i nametao im obavezu ne samo prema svom narodu i prema “Privredniku” nego i bratsku pomoć drugovima.

ŠEGRT

“Privrednikovi” pitomci su kao šegrti ostajali kod svojih gospodara četiri godine, pod uvjetom da ih ovi izdržavaju, hrane i odijevaju. Kad su roditelji bili u stanju da odijevaju svoju djecu za vrijeme šegrtovanja, ona su šegrtovala tri godine. Po završenom šegrtovanju pitomcima su uručivane svjedodžbe o izučenom zanatu i oni bi postajali pomoćnici koji su za svoj rad dobivali plaću. Neki su ostajali kod gazde kod kojeg su izučavali zanat, drugi su postajali njihovi ortaci ili bi preuzimali njihove radnje.

ŠEGRTSKI DNEVNIK

Vodila ga je uprava Šegrtskog odjeljenja “Privrednika”i u njemu je otvaran dosje svakog pitomca od 1897. do 194. godine. Sadržavao je sljedeće rubrike: datum zavođenja, redni broj, prezime i ime pitomca, ime oca, majke ili nekog drugog staratelja, mjesto rođenja i srez, prezime i ime preporučitelja, prezime i ime, mjesto i struka poslodavca. Tu su se nalazili podaci na osnovu kojih se može pratiti život i kretanje u službi pitomaca: različite molbe, prijave, preporuke, pisma, ugovori, izvještaji... Uprava Društva vodila je računa o pitomcima i posle njihovog “oslobađanja”, kada su postajali pomoćnici ili samostalni gospodari. “Privrednik” je pribavljao njihove nove adrese, pratio njihov dalji profesionalni rad, bračno stanje i slične podatke, koji su također prilagani u dosjea.

ŠEGRTSKI DOM

Da bi omogućila bolje uvjete života i uspješniju socijalnu zaštitu i da bi mogla da ih namješta kod boljih poslodavaca koji nisu mogli da prime djecu u vlastite domove, uprava “Privrednika” otvarala je šegrtske domove u mjestima u kojima se nalazio veći broj šegrta.

ŠTEDNJA

“Privrednik” je kod svojih pitomaca konstantno poticao štednju. Štednja je čuvanje radom stečenih dobara i njihovo racionalno trošenje, kako bi se mogla planirati vlastita budućnost, ali i kako bi se moglo pomagati druge. “Privrednik” je 1903. godine osnovao Glavnu privrednu zadrugu u koju su pitomci najmanje pet godina morali uplaćivati redovne mjesečne iznose kako bi im se odobrio kredit za otvaranje samostalnih zanatskih ili trgovačkih radnji. Upravo ta redovnost i urednost bila je jedna od važnih odgojnih sredstava u sistematskom nastojanju “Privrednika” da kod pitomaca razvije naviku stalne štednje. Zahvaljujući radu Glavne privredne zadruge, samo do polovine 1911. godine preko 500 pitomaca otvorilo je samostalne radnje, dok su mnogi drugi uspješno proširili svoje poslovanje.

TRADICIJA

“Privrednik” postoji već 117 godina, a njegovo trajanje proteže se kroz tri vijeka. Različiti režimi i političke strukture koje su se za to vrijeme smjenjivale, blago rečeno, nisu uvijek povoljno utjecale na njegov rad. Jedna od tajni njegove dugovječnosti i uspjeha sigurno su i tradicionalne vrijednosti koje je uvijek zagovarao: zahvalnost, poslušnost, vrijedni i predani rad, suzdržavanje od poroka, neprestano učenje i napredak, skromnost, štednju, vjerske i porodične vrijednosti.

ZADUŽBINA

Zadužbinarstvo, tj. osnivanje zadužbina, predstavlja ulaganje ličnog kapitala radi općeg dobra, a s ciljem ovjekovječenja vlastitog imena i djela. Riječ “zadužbina” vodi porijeklo iz srpskog jezika i u početku se izgovarala “zadušje”, sa značenjem “za dušu”. Pojava zadužbinarstva kod nas je svojom viševjekovnom tradicijom (javlja se još s počecima srpske državnosti, od dinastije Nemanjića) stekla karakter nacionalnog obilježja poput krsne slave ili badnjaka. Zadužbine su predstavljale autonomne ustanove, tako da su njihovi osnivači poslove upravljanja donacijama radije prepuštali uglednim pojedincima i institucijama nego državnim organima. Zadužbinarstvo u smislu velikodušnih poklona mukotrpno stečene imovine vlastitom narodu umjesto nasljednicima rjeđa je pojava u drugim narodima, u kojima je daleko uobičajenije čuvanje i umnožavanje kapitala tokom generacija u okviru jedne porodice.

ZAHVALNOST

Jedno od glavnih “Privrednikovih” pravila za pitomce iz 1897. godine, koje su svi čestiti pitomci sledili bilo je i ovo: “Kad se primakne vrijeme rastanku s gospodarom, vrši svoj posao do zadnjeg dana pošteno i vjerno. Na odlasku zahvali gospodaru na dobroti i trudu, moli neka ti oprosti sve pogreške i rastani se s njim u ljubavi, poštenju i prijateljstvu.” Mnogi bivši pitomci kad bi izučili zanat ili trgovinu i dobili samostalno zaposlenje, postajali su i sami članovi Patronata i pri tom su društvu prilagali značajne novčane svote. Na taj način nastavljali su tradiciju i oduživali se “Privredniku” tako što su i sami pomagali nove generacije pitomaca.


Aktivnosti

Klub "Privrednikov dom"



Sve o Kongresu

Saznajte više o Kongresu Privrednikovih stipendista i srpske omladine na službenim stranicama:
kongres.privrednik.net


Vrh