Povijest

SPD Privrednik - Kroz tri vijeka

Srpsko privredno društvo ”Privrednik” osnovano je 23. septembra 1897. godine u Zagrebu kao jedna od najznačajnijih privredno-prosvjetnih institucija srpskog naroda na inicijativu humaniste i dobrotvora, veletrgovca i rodoljuba Vladimira Matijevića iz Gornjeg Budačkog na Kordunu. Nakon što je osnovana Srpska banka također sa središtem u Zagrebu (1895. godine) i Savez srpskih zemljoradničkih zadruga (u okviru kojeg je prvih osam godina ”Privrednik” djelovao, da bi se 1903. godine, kad su se poslovi razvili, Društvo osamostalilo) realizira se Matijevićeva ideja o stvaranju udruženja koje će organizirano raditi na pronalaženju i podizanju, zbrinjavanju i obrazovanju nadarene djece iz siromašnih porodica iz Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Slavonije, Bosne, Hercegovine, Vojvodine, kako bi se ta djeca stručno osposobila za razne zanate i trgovinu, i kako bi im se pomoglo da kasnije otvore svoje samostalne radnje i tako postanu nosiocima oživljavanja privrede kao osnovnog preduvjeta za kulturni i društveni preporod svoga naroda.

Za prvog predsjednika Društva izabran je Isidor Dobrović iz Daruvara, trgovac i jedan od najvećih ”Privrednikovih” dobrotvora, također i jedan od osnivača Srpske banke i prvi doživotni predsjednik društva ”Privrednik”, za potpredsjednike Vladimir Matijević i Nikola Ćuk, trgovac vinom i veliki ”Privrednikov” dobrotvor, a za sekretara Ljubomir P. Ristić. ”Privrednik” je od svogosnutka pa do prestankarada 194. godine odškolovao 3.775 pitomaca pretežno siromašne muške i ženske djece. Svi su oni kao jedan znali da se samo ”radom, štednjom i čestitošću”, kako je govorio njihov dobrotvor i učitelj Matijević, mogu ostvariti snovi i ispuniti nade. Pomagači i suradnici ”Privrednika” bili su i poznati znanstvenici kao što su Nikola Tesla, Mihailo Pupin, Jovan Cvijić, kao i mnogi drugi. Tako je Mihailo Pupin svu svoju zaostavštinu predao na upravljanje ”Privredniku” i naložio formiranje fonda ”Mihailo Pupin” iz kojeg će se stipendirati nadareni učenici.

Od samog osnivanja ”Privrednik” je razvio veoma intenzivnu i razgranatu aktivnost. Bilo je potrebno najprije povezati se s učiteljima, sveštenicima i drugim viđenijim ljudima na terenu, koji su dobrovoljno radili kao ”Privrednikovi”povjerenici na pronalaženju i odabiru bistrih i radišnih dječaka, a kasnije i djevojčica iz siromašnih porodica spremnih i sposobnih izučavati zanat i trgovinu. Također, bilo je potrebno pronaći mjesto kod majstora, vlasnika zanatskih i trgovačkih radnji gdje bi se šegrti obučavali. Povjerenici su pažljivo birali majstore i kontrolirali njihov odnos prema djeci, pratili njihovo osposobljavanje i pomagali njihovo osamostaljenje. Uvjeti prijema pitomaca bili su veoma strogi, a djeca su samo s najnužnijim osobnim stvarima stizali na zagrebački kolodvor gdje su ih dočekivali predstavnici ”Privrednika” i odvodili do njihovog privremenog smještaja, najprije u vinograd nadomak Zagreba koji je ”Privredniku” ustupio Nikola Ćuk, i u kojem su se nalazile adaptirane barake sa spavaonicama i trpezarijom. Od 1907. godine, kada je ”Privrednik” kupio zgradu i gospodarske objekte s dvorištem u Preradovićevoj 18 i nakon što ih je adaptirao i dogradio, djeca se smještaju u taj novopodignuti i uređeni Privrednikov dom. Tu su se obavljali liječnički pregledi, provjeravalo se stečeno znanje pitomaca kao i njihova sklonost određenim zanimanjima. Poslije izvjesnog vremena odatle su se pitomci upućivali izabranom poslodavcu kod kojeg će učiti zanat, odnosno trgovinu.

Kako bi se spriječilo da poslodavci pitomce prekomjerno izrabljuju ”Privrednikovi” povjerenici barem jednom godišnje obilazili su svoje štićenike i nadzirali postupanje poslodavaca prema njima. Također, povjerenici su se redovito sastajali s pitomcima za koje su bili zaduženi. Na tim sastancima razgovaralo se o uvjetima rada, o pitanjima iz života šegrta, organizirane su priredbe, predavanja i proslave, nabavljane su i razmjenjivane knjige. Veliku pažnju ”Privrednik” je posvećivao općem i stručnom obrazovanju svojih pitomaca, pa je 1910. godine u Zagrebu osnovana i večernja škola za trgovačku omladinu. Važno je bilo i prosvjećivanje pitomaca, pa su se povjerenici trudili da u svim većim mjestima osnuju biblioteke za srpsku privrednu omladinu prilagođenu uzrastu šegrta.

Svi zanati učili su se četiri odnosno tri godine, a po završenom šegrtovanju pitomcima su uručivane svjedodžbe o izučenom zanatu i oni bi postajali pomoćnici koji su za svoj rad dobivali plaću. Neki su ostajali kod gazde kod kojeg su izučavali zanat, drugi su postajali njihovi ortaci ili bi preuzimali njihove radnje.

Kako bi se pitomci potaknuli na štednju i kako bi se mladim početnicima osigurao kapital za otvaranje samostalnih zanatskih i trgovačkih radnji, na Matijevićevu inicijativu osnovana je 1903. godine Glavna privredna zadruga. Zadruga je svojim članovima omogućavala da podignu kredite u iznosu peterostruke vrijednosti svote koju je korisnik imao. U osnovnoj zamisli Zadruge bio je sadržan princip samopomoći. Podnosioci kreditnih zahtjeva mogli su biti samo oni koji su najmanje pet godina Zadruzi uplaćivali redovne mjesečne iznose. Upravo ta redovnost i urednost bila je jedna od važnih odgojnih sredstava u sistematskom nastojanju ”Privrednika” da kod pitomaca razvije naviku stalne štednje. Kako se povećavao broj pitomaca u pojedinim gradskim sredinama, postepeno su i u unutrašnjosti osnivane zadruge, pa ih je do početka Prvog svjetskog rata, zahvaljujući ”Privrednikovoj” propagandi bilo 58. Zahvaljujući radu Glavne privredne zadruge, samo do polovine 1911. go-dine preko 500 pitomaca otvorilo je samostalne radnje, dok su mnogi drugi uspješno proširili svoje poslovanje.

Tu, međutim, nije bio kraj interesa ”Privrednika” za svoje bivše pitomce. Već uglednim ljudima, uspješnim zanatlijama i trgovcima, ”Privrednik” je pomagao, savjetom i preporukama, u izboru budućih supruga, ističući pri tom prednost i značaj sklapanja brakova sa Srpkinjama.

Kako su se aktivnosti ”Privrednika” iz godine u godinu sve više razvijale, 1911. godine osnovan je i Patronat privrednikovih fondova, koji je preuzeo upravu nad zapisima, testamentima i fondovima. Ovo tijelo imalo je ovlasti da ulaže u nekretnine, u državne ili druge vrijednosne papire, da izdaje zajmove, ulaže gotovinu.

Zajedno s Dobrotvornom zadrugom ”Srpkinja” ”Privrednik” je žensku djecu smještao u ugledne srpske kuće gdje bi učili lijepom ponašanju i kućnim poslovima. Na ovom polju najviše je učinila Paulina Matijević, supruga Vladimira Matijevića. Do početka Prvog svjetskog rata ”Privrednik” je na ovaj način zbrinuo oko 250 ženske djece.

Od 1898. godine pokrenut je i list Privrednik, koji je obuhvaćao sve važnije teme vezane za narodni život. Izlazio je dva puta mjesečno i bio je prepun korisnih informacija za poljoprivrednike, zadrugare, trgovce i obrtnike, a oglasni dio sadržavao je i potraživanja obrtnika za kalfama i šegrtima. Pored pružanja savjeta iz oblasti zadrugarstva i ekonomije, list je popularizirao srpska nacionalna osjećanja, pokretao brojna društvena, prosvjetna, moralna i zdravstvena pitanja, ali je i otvoreno govorio o nedostacima i propustima Srba, pokušavajući da istakne greške i poduči široke mase čitalaca. Sve do 1941. go-dine Privrednik je izdavao i svoj kalendar, koji je donosio podatke o zadužbinama, legatima, istaknutim aktivistima, osnivačima i dobrotvorima, kao i tekstove iz povijesti, ekonomije, narodne književnosti.

Preko ”Privrednika” do 1914. godine za preko 80 različitih zanimanja obučilo se preko 10.500 pitomaca. Odmah nakon objave rata 1914. godine ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije naredio je zabranu svakog rada Srpskog privrednog društva ”Privrednik”. Mnogi članovi uprave ”Privrednika” bili su uhapšeni pod optužbom veleizdaje, a ”Privrednikova” imovina bila je demolirana i uništena. Matijević je uspio pobjeći i emigrirati u Švicarsku. Poslije tih događaja javni rad ”Privrednika” je prestao, ali je, ipak, ilegalnim putem, pa iz tih razloga neredovno, upućeno oko 200 dječaka na razna zanimanja. Nakon završetka rata ”Privrednik” je obnovio rad, ali već 1923. godine preseljava u Beograd ostavljajući predstavništvo u Zagrebu u Preradovićevoj 18 koje je uspješno djelovalo do 1941. godine kada u Hrvatskoj vlast preuzimaju ustaše i svojim terorom i zločinačkom politikom onemogućuju bilo kakav ”Privrednikov”rad. Za 50 godina svoga dotadašnjeg postojanja i 46 godina aktivnog rada, ”Privrednik” je obučio gotovo 40.000 siromašne srpske djece, čime je postao uzor brojnim drugim sličnim društvima i organizacijama.

Veliki broj ”Privrednikovih” pitomaca i suradnika aktivno je učestvovao u narodnooslobodilačkom ratu. Mnogi su dali svoje živote u borbama na Kozari, Sutjesci, Neretvi ili na Sremskom frontu. Mnogi su završili u zarobljeništvu ili po koncentracionim logorima. Među ”Privrednikovim” pitomcima bilo je 25 narodnih heroja, kao što su: Filip Kljajić, Rade Končar, Radoje Dakić, Đuro Pucar, Jezdimir Lović, Pane Đukić i mnogi drugi.

Članovi Privrednikovog Patronata iz 1911.

Nakon Drugog svjetskog rata Ministarstvo trgovine NR Srbije 24. aprila 1945. godine najprije je razriješilo dotadašnju upravu ”Privrednika” i postavlja privremenu, a onda uvođenjem besplatnog školstva i donošenjem Zakona o učenicima u privredi, rješenjem od 21. oktobra 194. godine Srpsko privredno društvo ”Privrednik” ukida i svu mu imovinu nacionalizira. Rješenjem Ministarstva rada Narodne Republike Srbije iz 1947. godine odlučeno je da se sva pokretna i nepokretna imovina koja se nalazi na teritoriji Narodne Republike Hrvatske preda Ministarstvu rada NR Hrvatske na upravu. To ministarstvo 1948. godine odlučuje da ”Privrednikovu” imovinu preda na upravu Ministarstvu komunalnih poslova NR Hrvatske tako da se jedna kuća u Preradovićevoj ul. br. 18 u Zagrebu preda na upravu Srpskom kulturnom društvu ”Prosvjeta” iz Zagreba. Istim rješenjem naloženo je da se sva ostala imovina ”Privrednika”upotrijebi za jačanje materijalnih izvora narodnih odbora. Nakon gotovo 50 godina humanog rada ”Privrednik” prestaje djelovati.

”Privrednik” je, usprkos zabrani rada, i dalje živio putem rada svojih pitomaca. U Beogradu je 197. godine osnovano Udruženje ”Privrednikovih” pitomaca ”Vladimir Matijević”. Upornim i sistematskim radom brojnih ”Privrednikovih” pitomaca prikupljen je dragocjeni materijal (osnovni podaci o svim pitomcima, iz kojih se vidi otkuda je tko rodom, kada je došao u ”Privrednik”, tko ga je uputio, koji zanat i kod koga je izučio) koji je objavljen u ”Privrednikovoj” Spomen-knjizi.

Nakon što je Društvu tri puta bio zabranjivan rad – 1914., 1941. i 194. godine – u teškim i neizvjesnim ratnim vremenima 18. decembra 1993. godine u Zagrebu uoči Nikoljdana obnovljeno je Srpsko privredno društvo ”Privrednik”. Obnovitelji su željeli da od zaborava sačuvaju veličanstvenu ideju solidarnosti i čovjekoljublja kojom su bile nošene generacije prethodnika u privrženosti svom narodu. Također su željeli sačuvati i vratiti golemu ”Privrednikovu” imovinu, a kasnije i ukazati na privredne i prosvjetne probleme s kojima se srpska zajednica u Hrvatskoj susreće. Obnavljanje Srpskog privrednog društva ”Privrednik” u Zagrebu bilo je dramatično. U ratnom plamenu nestajao je jedan svijet sa svim svojim ustaljenim obrascima življenja i uspostavljenim vrijednostima. Najprije je početkom 1990. godine obnovljen rad Srpskog kulturnog društva ”Prosvjeta” u Zagrebu u sklopu kojeg je osnovana Privredna sekcija. Članovi sekcije odr-žavali su redovite sastanke na kojima se pričalo o povijesti, o doprinosima Srba gradu Zagrebu i svojoj domovini Hrvatskoj: doprinosima u prosvjeti, umjetnosti, kulturi, privredi, sportu i sl. Istraživali su što su Srbi u Hrvatskoj stvorili i imali prije nastanka prve i druge Jugoslavije. U pronalaženju i istraživanju dokumentacije o ”Privredniku”, Srpskoj banci i Savezu srpskih zemljoradničkih zadruga posebno se istakao Đuro Zoroja, jedan od obnovitelja ”Privrednika”. Vrlo brzo rodila se ideja da se osnuje Štedno-kreditna zadruga ”Privrednik” i poduzeće Privrednik invest što se i ostvaruje početkom 1991. godine kada im se izdaje rješenje o registraciji. Poslije ovoga razmišlja se o obnavljanju rada društva ”Privrednik”. Broj članova ”Privrednika” brzo se popeo na 45. U tom vremenu posebna pažnja je poklanjana prikupljanju relevantne dokumentacije o Srpskom privrednom društvu ”Privrednik”. Tada su se mnogi članovi upoznali sa značajem ”Privrednika” za srpski narod. Po prvi put se otkrila velika imovina koja je nekada bila u ”Privrednikovom” vlasništvu.

Dvije godine nakon pokretanja inicijative, ”Privrednik” je obnovio rad 1993. godine, što je Ministarstvo uprave Republike Hrvatske kasnije i potvrdilo. ”Privrednik”je registriran sa sjedištem u Privrednikovom domu u Zagrebu.

Na obnoviteljskoj Skupštini bili su prisutni samo hrabri, odvažni i odlučni: Rade Peleš, Stevan Pjevac, Branko Jaić, Veljko Ognjenović, Ranko Rosić, Miroslav Mihajlović, Milan Radmanović, Nedjeljko Vukadinović, Dušan Kukić, Grozdana Dević, Đuro Zoroja, Kostadin Milošević, Milan Relić, Nenad Mitrašinović, Milutin Mraović i Bosiljka Pavković. Prema svjedočenjima obnovitelja predsjednika se biralo po hrabrosti. Izbor je pao na Radu Peleša koji je potpisao osnivačke akte jer se drugi nisu usudili, a za potpredsjednike izabrani su: Stevan Pjevac i Veljko Ognjenović.


Aktivnosti

Klub "Privrednikov dom"



Sve o Kongresu

Saznajte više o Kongresu Privrednikovih stipendista i srpske omladine na službenim stranicama:
kongres.privrednik.net


Vrh