BROŠURA

SPD Privrednik - Brošura

“Privrednikovi” stipendisti, generacija 2014.

Od osnivanja Srpsko privredno društvo “Privrednik” vrši u društvu prosvjetnu i privrednu funkciju što za cilj ima očuvanje i razvoj srpskog nacionalnog identiteta. Pomagati u školovanju talentiranu djecu i omladinu slabijih materijalnih mogućnosti osnovna je “Privrednikova”djelatnost. Okupiti one koji materijalno, kao i one koji svojim društvenim utjecajem i ugledom mogu pomoći ovu djelatnost, prvorazredni je zadatak “Privrednika”. Cilj je pripremiti uvjete za nove generacije mladih ljudi koji će biti garant opstanka i razvoja srpske zajednice u Hrvatskoj: generacije oslobođene odgovornosti za prošlost, koje će zajedno s mladim ljudima većinskog naroda graditi bolje i pravednije društvo i stvarati pretpostavke za integraciju i redefiniranje domoljublja uvažavajući različitost sudbina.

Kao i mnoge manjinske zajednice, Srbi u Hrvatskoj suočavaju se s problemom asimilacije, odnosno polaganog nestajanja i utapanja u većinski narod. Međutim, značajni su privredni i kulturni potencijali srpske zajednice u Hrvatskoj, ne samo za opstanak nego i za razvitak. To su prije svega mladi ljudi (“Privrednik” godišnje stipendira između 20 i 30 talentiranih učenika i studenata slabijih materijalnih mogućnosti), zatim privredni potencijali ruralnih područja (poljoprivreda, turizam), kulturni potencijali (crkve i manastiri, ostvarenja koja su rezultat narodne posebnosti), velika nepokretna imovina (poljoprivredno zemljište, seoska imanja i nepokretna imovina u gradovima oduzeta poslije 2. svjetskog rata). Srpsko privredno društvo “Privrednik” stipendirajući školovanje učenika i studenata, istovremeno uključujući te mlade ljude u projekte iz privrede i kulture, inicirajući njihovo povezivanje i razvijajući kod njih svijest

o solidarnosti, najdirektnije sudjeluje u konsolidaciji, kulturnoj i identitetskoj obnovi srpske zajednice u Hrvatskoj, ali i multikulturalnosti i multietničnosti hrvatskog društva. Ukazujući na privredne potencijale ruralnih područja, povezujući, informirajući i educirajući privredne subjekte s tih područja, kao i prezentirajući njihove proizvode, “Privrednik” pomaže revitalizaciji tih područja.

“Privrednikov” svjetonazorski koncept društva i čovjeka temelji se na tri vrijednosti: radu, štednji i čestitosti. Radom se potvrđujemo i postajemo slobodni i nezavisni. Stječemo bogatstvo i nadmoć nad drugima, ali rad nas i oplemenjuje jer radimo ne samo za sebe, nego i za druge. Radeći preuzimamo odgovornost i za drugog, a ta odgovornost realizira se dobročinstvom. Štednjom čuvamo radom stečena dobra kako bi planirali vlastitu budućnost, ali i kako bi pomagali, jer sretan čovjek je samo u sretnom okruženju. Čestitost je duboko individualni izbor koji snažnije harmonizira društvo i zajednicu od bilo kojeg zakona i pravila. Držeći se tih vrijednosti, različitost kultura, vjera, identiteta samo su različiti putevi koji vode jednoj svrsi: mladom čovjeku kojemu je potreban oslonac i pomoć.

Učesnici II. kongresa “Privrednikovih” stipendista i srpske omladine, Zagreb 2013.



Aktivnosti

Glavne aktivnosti Srpskog privrednog društva “Privrednik”:

  1. Informiranje i izdavaštvo
  2. Privrednik
  3. Portal: www.privrednik.net
  4. Privrednikova omladina;
  5. Centar za inicijative i razvoj “Lazar Bačić”
  6. Fond “Ivana Vujnović” – za stipendiranje odličnog studenta
  7. Fond “Vladimir Matijević” – za stipendiranje talentirane omladine slabijih materijalnih mogućnosti

Fond “Vladimir Matijević”

Glavna aktivnost Srpskog privrednog društva “Privrednik” je stipendiranje školovanja talentirane omladine slabijih materijalnih mogućnosti. Cilj ove aktivnosti je stvaranje inteligencije koja će biti garant opstanka i nosilac razvoja srpske zajednice u Hrvatskoj.

Fond “Vladimir Matijević” osnovan je na Skupštini “Privrednika” 23. septembra 2008. godine. Preko ovoga fonda “Privrednik”u prosjeku godišnje stipendira 20 do 30 učenika i studenata. “Privrednikovi” stipendisti uglavnom potječu iz ruralnih i ratom opustošenih područja Hrvatske, ali ima ih i iz urbanih sredina. Kod izbora stipendista za ovaj fond u obzir se uzimaju isključivo dva kriterija: uspjeh u školi/na fakultetu i socijalni status. Mjesečna stipendija za učenike iznosi 400,00 kn, a za studente 800,00 kn. Natječaj se raspisuje svake godine sredinom septembra i traje oko mjesec dana. Prikupljena sredstva u ovom fondu su sredstva solidarnosti srpskih organizacija i institucija u Hrvatskoj, ali i sredstva privrednih subjekata i svih ljudi dobre volje. Najveći dona-tori ovog fonda su: Srpsko narodno vijeće, Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”, neke općine sa srpskom većinom i dr.

U svrhu prikupljanja sredstava u Fond “Vladimir Matijevi攓Privrednik”organizira donatorske večere, humanitarne koncerte, likovne kolonije i druge humanitarne manifestacije.

Kako bi aktivnostima stipendiranja talentiranih učenika i studenata slabijih materijalnih mogućnosti ostvarili što bolje rezultate i kako bi se osigurala trajna veza između “Privrednika” i njegovih stipendista, od školske/akademske 2013/14. godine utemeljen je organizacioni oblik odnosa “Privrednika” sa stipendistom nazvan mentorstvo. Mentor prati školovanje stipendista, savjetuje ga i informira tokom njegovog školovanja i prenosi na stipendistu “Privrednikove”proklamirane vrijednosti pomaganja, uzajamnosti i solidarnosti. Mentor je dužan sastati se sa stipendistima najmanje dvaput godišnje, a po potrebi i više puta. Mentor u godišnjem izvještaju predlaže dodatne bodove za stipendiste koji pokazuju trud i volju u ispunjavanju preuzetih obaveza, a koji se uzimaju u obzir prilikom odluke o dodjeli stipendija.

Donatorska večera, Zagreb 2010.

Nevenka Ljubić, predsjednica Patronata, uručuje ugovore o stipendiranju, generacija 2009/10.

Fond “Ivana Vujnović”

Srpsko privredno društvo “Privrednik” utemeljilo je 13. marta 2010. godine Fond “Ivana Vujnović” za stipendiranje odličnog studenta. Putem ovog fonda stipendiraju se studenti koji pokazuju izvrsnost na studijama, a pored toga govore najmanje jedan strani jezik i značajno su uključeni u aktivnosti izvan studija. Na natječaj za stipendiranje mogu se prijaviti svi studenti koji upisuju najmanje drugu godinu studija i ostvaruju prosjek ocjena veći od 4,2. Mjesečna stipendija iznosi 1.000 kn. Godišnje se stipendiraju dva studenta. Natječaj se objavljuje svake godine sredinom septembra i traje oko mjesec dana.

Rukovodstvo “Privrednika” s predsjednikom Republike Srbije, Tomislavom Nikolićem, Zagreb 2013.

Inicijator i donator Fonda “Ivana Vujnović” je dr. Nevenka Ljubić. Fond je utemeljen kao spomen na Ivanu Vujnović, koja je imala samo 1 godina kada je zauvijek prestao njezin premladi život 1995. godine. Tek je završila drugi razred zagrebačke XVIII. gimnazije na francuskom jeziku. Bila je izvrsna učenica, izuzetna u svakom pogledu. Govorila je, pored francuskog, engleski i njemački jezik. Svirala je klavir. Ivana je otišla premlada da bi imala biografiju, ali zahvaljujući nesebičnosti i dobročinstvu svoje majke dr. Nevenke Ljubić, Ivana neprestano pomaže u ostvarivanju biografija mnogih ambicioznih i odličnih djevojaka i mladića. Svih onih koji imaju snove.

Predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović na

II. kongresu “Privrednikovih stipendista” i srpske omladine, Zagreb 2013.

Donacijama u Fond “Ivana Vujnović” kao i drugim velikodušnim doprinosima razvoju “Privrednika” i unapređivanju njegovih aktivnosti dr. Nevenka Ljubić svrstala se među njegove najveće dobrotvore. Na ovaj način “Privrednik” obnavlja u Hrvatskoj pomalo zaboravljenu instituciju zadužbinarstva koja u srpskom narodu ima dugu tradiciju tako da je dobila karakter osobitog nacionalnog obilježja.

Svečano uručenje ugovora o stipendiranju, generacija 2012/13, Zagreb 2012.

Centar za inicijative i razvoj “Lazar Bačić”

Mjesto je definiranja problema i osmišljavanja ideja i projekata u cilju poboljšanja položaja i razvoja privrednih i kulturnih potencijala srpske zajednice u Hrvatskoj. Okuplja visoko obrazovane mlade ljude u osmišljavanju i realizaciji projekata na području privrede i kulture. Organizira edukacije, radionice, seminare, promocije i prezentacije. Jedan od glavnih zadataka mu je da okuplja, informira i povezuje svoje korisnike kao što su mala poduzeća, zadruge i obiteljska poljoprivredna gospodarstva u cilju revitalizacije prije svega ruralnih područja.

II. kongres “Privrednikovih stipendista” i srpske omladine, Zagreb 2013.

Svoje aktivnosti provodi preko:

  1. Privrednikovog kluba;
  2. Podružnica.

Privrednikov klub je mjesto okupljanja, mjesto privrednih i kulturnih događanja, prezentacije i konzumacije proizvoda sela i povratničkih područja. Ima za cilj poticanje tradicionalne proizvodnje poljoprivrednih i zanatskih proizvoda, eko proizvodnje i razvoj turističke ponude ruralnih i povratničkih područja, a sve u svrhu samoodrživosti privrednih subjekata tih područja.

Glavni cilj osnivanja i osnaživanja rada podružnica je da se preko njih, odnosno preko povjerenika koji vodi podružnicu uspostave realni kontakti s područjem za koje je podružnica osnovana. Preko podružnica Centar dobiva podatke o privrednim subjektima u regiji, relevantne preporuke kandidata za stipendiranje. Sve privredne i kulturne aktivnosti lokalnog karaktera osmišljavaju i organiziraju podružnice. One se, također, povezuju s lokalnom i regionalnom samoupravom, drugim sličnim organizacijama u cilju realizacije projekata relevantnih za ta područja.

Mitropolit zagrebačko-ljubljanski gospodin Jovan, donatorska večera 2012.

Do sada su osnovane dvije podružnice:

Podružnica za Liku, Kordun i Gorski kotar sa sjedištem u Ogulinu

Podružnica je osnovana odlukom Upravnog odbora na sjednici održanoj 24. 03. 2011. godine na inicijativu članova srpske zajednice iz Ogulina, Like, Korduna i Gorskog kotara. Osnovana je s ciljem organiziranja i provođenja “Privrednikovih” aktivnosti na prostoru tri županije: Karlovačke, Primorsko-goranske i Ličko-senjske. Glavni zadaci podružnice su okupljane i povezivanje poslovnih subjekata tog područja, promocija i zagovaranje zadružnog poslovanja, podrška u međuregionalnoj suradnji, organiziranje stručnih edukacijskih i tematskih radionica, pomaganje u privlačenju investicija, podrška procesu regulacije poljoprivrednog zemljišta i sakupljanje i analiza podataka o aktivnostima poslovnih subjekata.

I. kongres “Privrednikovih” stipendista i srpske omladine, Zagreb 2012.

Podružnica za sjevernu Dalmaciju i južnu Liku u Kninu Prateći i analizirajući sveobuhvatnu sliku aktualnog stanja povratničke populacije u Republici Hrvatskoj, osnovana je 18. septembra 2009. godine podružnica za sjevernu Dalmaciju i južnu Liku sa sjedištem u Kninu s ciljem okupljanja i umrežavanja poduzetnika i poljoprivrednika. Podružnica je usmjerena na savjetovanje, realizaciju poslovnih ideja i međuregionalnih i prekograničnih projekata na području na kom djeluje.

“Privrednikovi” stipendisti s gradonačelnikom Zagreba Milanom Bandićem, Zagreb 2012.

Planira se osnivanje podružnica za zapadnu Slavoniju i Baniju kao i podružnica za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem.

“Privrednikovi” stipendisti s vladikom Porfirijem u Novom Sadu, 2010.

Privrednikova omladina

Privrednikova omladina okuplja, povezuje i umrežava “Privrednikove” stipendiste i druge mlade u jednu organizaciju. Glavni zadaci su organiziranje manifestacija i pripremanje projekta koji pored edukativnog segmenta sadrže i organizirano vrijeme za druženje, organiziranje seminara, radionica i tribina o raznim društvenim temama kao i pripremanje i realiziranje projekata koji se tiču pitanja mladih. U planu je stvaranje pretpostavki za formiranje lokalnih odbora u sveučilišnim centrima i pri “Privrednikovim” podružnicama kako bi se aktivnosti mogle provoditi i van Zagreba.

Privrednikova omladina i “Privrednikovi” stipendisti sudjeluju u osmišljavanju i organiziranju dva značajna projekta, i to:

  1. Kongres “Privrednikovih”stipendista i srpske omladine
  2. Privrednikova tribina: Reci što misliš!

Kongres “Privrednikovih” stipendista i srpske omladine održava se jednom godišnje, a “Privrednikove” tribine se održavaju u seriji utorkom u Privrednikovom domu u Zagrebu. Oba projekta su financirana sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

U sklopu Kongresa svečano se uručuju stipendije novoj generaciji “Privrednikovih” stipendista.

Privrednikova omladina organizira serije tribina i javnih debata o mnogim pitanjima važnim za razvoj društva i demokracije. Cilj ovog projekta je kreiranje otvorenog foruma za sve one koji smatraju da imaju ideju kako društvo učiniti boljim. Vođeni principima otvorenosti i suradnje, Privrednikova omladina stvara pretpostavke za okupljanje mladih ljudi koji će izražavati i zagovarati nove ideje.

U planu je organiziranje seminara i radionica s ciljem poticanja i vođenja mladih u kreiranju profesionalnih projekata, poboljšanju ličnih i poslovnih kompetencija, te pružanje podrške u realizaciji njihovih profesionalnih ideja.

Informiranje i izdavaštvo

Privrednik

U početku je bilo zamišljeno da novopokrenuti list Privrednik izlazi kao samostalni mjesečnik nastavljajući tradiciju lista Privrednik koji je pokrenut 1898. godine u Zagrebu najprije kao glasilo Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga, a kasnije kao organ Srpskog privrednog društva “Privrednik” koji je izlazio sve do 1941. godine.

U trenutku pokretanja lista Privrednik krajem 2007. godine, zbog financijskih prilika ali i zbog tada prevladavajućeg mišljenja da trenutno nije potrebno pokretati još jedan list u srpskoj zajednici, obnovljeni Privrednik počinje izlaziti kao podlistak u sklopu tjednika Novosti. Prvi broj je izašao 28. decembra 2007. godine i od tada izlazi jednom mjesečno. Podlistak izlazi na 8 stranica formata 29x42 u 8.000 primjeraka i distribuira se putem Tiska.

Privrednik obrađuje teme iz privrednog i prosvjetnog života prije svega srpske zajednice u Hrvatskoj. Obrađuje teme iz zadrugarstva, poljoprivrede, bankarstva, turizma, zanatstva, trgovine, socijalne problematike. Svojim sadržajem i temama nadopunjuje list Novosti koje obrađuju opće društvene, političke i kulturne teme. Privrednik se fokusira na realni život privrednika: mogućnosti pokretanja posla, okolnosti i perspektive poslovanja. U tom smislu nastoji biti informativan i edukativan. U Privredniku svoje prve tekstove objavljuju i “Privrednikovi” stipendisti.

Svaki broj Privrednika sadržava stručni komentar na aktualnu privrednu situaciju u društvu, zatim aktualne vijesti, intervju s relevantnom osobom iz privrednog, društvenog i kulturnog života, reportažu o uvjetima djelovanja poduzetnika “na terenu”, korisne savjete iz područja poljoprivrede, stočarstva, turizma i sl. kao i stručne tekstove iz područja prava i ekonomije. U Privredniku, također, prezentiraju se aktivnosti društva “Privrednik” i reklamiraju njegovi fondovi za stipendiranje učenika i studenata. Posebno su čitani reportažni tekstovi u kojima se prezentiraju uvjeti privrednog poslovanja i život na selu s afirmativnom poantom. Ukazuje na privredne potencijale ruralnih povratničkih područja.

“Privrednikovi” stipendisti s Radom Šerbedžijom, Donatorska večera, Zagreb 2010.

List Privrednik izdaje se pomoću financijskih sredstava Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.

Portal

U februaru 2014. godine Srpsko privredno društvo “Privrednik” pokrenulo je vlastiti portal. Portal Privrednik.net sadrži osnovne informacije o Srpskom privrednom društvu “Privrednik”, od povijesti Društva do aktualnih događanja, podatke o upravi, članstvu, financiranju i aktivnostima. Na portalu se nalaze sve relevantne informacije o natječajima za stipendiranje, kao i informacije o donatorima i mogućnosti on line doniranja. Tekstovi iz štampanog izdanja lista Privrednik, također, su dostupni na portalu. Pored toga, portal pokriva i raznorodna područja podijeljena u kategorije: vijesti iz srpske zajednice, komentari, poduzetništvo, obrazovanje i mladi, kultura, selo, pravnik. Osnovni cilj portala, pored pružanja informacija o djelatnostima Društva, jeste objektivno i blagovremeno informiranje o događanjima koja su od interesa za srpsku zajednicu, poticanje i artikuliranje kritičke misli, promicanje dobre političke i građanske prakse. Cilj portala je i afirmiranje društvenih tema koje ne dobivaju dovoljno prostora u mainstream medijima: povećavanje vidljivosti marginaliziranih skupina i afirmacija građanskih, političkih i socijalnih prava, odnosno kvalitetno prezentiranje problema, interesa i dosega srpske nacionalne zajednice s posebnim naglaskom na mlade i njihov položaj i perspektive u društvu.

Organizacija

Organi upravljanja Srpskog privrednog društva “Privrednik”:

  1. Skupština;
  2. Predsjednik;
  3. Upravni odbor;
  4. Patronat;
  5. Nadzorni odbor.

Skupština je najviši organ upravljanja, a sastoji se od članova Društva koji imaju aktivno i pasivno pravo glasa. Skupština donosi Statut i druge akte, donosi program rada, razmatra i usvaja izvještaje, odlučuje o dodjeli nagrada, plaketa, diploma, pohvala te izvršava druge zadatke u skladu sa Statutom. Predsjednika bira Skupština na dvije godine, a u njegovoj nadležnosti su zastupanje i predstavljanje Društva te sazivanje redovnih i izvanrednih sjednica Skupštine. Također, on prisustvuje sjednicama Upravnog odbora, a ima pravo prisustvovati sjednicama svih organa i tijela Društva. Upravni odbor sastoji se od 15 članova. Bira ga Skupština iz vlastitih redova. Njegovim radom rukovodi predsjednik, a u slučaju njegove spriječenosti potpredsjednik čiji mandat, kao i svih članova Upravnog odbora traje dvije godine. Upravni odbor upravlja imovinom osim zapisima, zadudžbinama i fondovima, ubire članarinu i brine o njenom urednom prikupljanju, osniva podružnice i postavlja njihove povjerenike, brine o provođenju programa rada. Patronat je savjetodavno i pokroviteljsko tijelo Društva kojeg sačinjavaju svi stalni članovi, obnovitelji, dobrotvori i fundatori koji ostaju doživotni članovi Patronata. Patronat brine o radu “Privrednikovih” fondova i pomaže ostvarivanju njihovih ciljeva. Članove Patronata potvrđuje Skupština na prijedlog Upravnog odbora, a Patronat iz svojih redova bira predsjednika i potpredsjednika na period od dvije godine. Sjednice Patronata saziva i s njima rukovodi predsjednik Patronata, a u njegovoj spriječenosti potpredsjednik. Nadzorni odbor sastoji se od pet članova koji se biraju na rok od dvije godine, a bira ih Skupština iz svojih redova. Članovi Nadzornog odbora biraju između sebe predsjednika i njegovog zamjenika, a u djelokrug Nadzornog odbora ulaze poslovi kao što su briga o zakonitom raspolaganju i upravljanju imovinom Društva, briga o provođenju odluka Skupštine, Upravnog odbora i drugih tijela u domeni financijskog poslovanja.

Članstvo

Članovi Srpskog privrednog društva mogu biti redovni i izvanredni. Svi redovni članovi imaju jednaka prava i dužnosti u radu Društva i njegovih organa. Izvanredni članovi imaju jednaka prava, ali nemaju pravo biti birani u organe Društva, kao ni pravo odlučivanja osim dobrotvora i zadužbinara.  Tko želi postati članom Društva treba ispuniti pristupnicu, a Upravni odbor odlučuje o prijemu u članstvo.

Redovni članovi

1) Redovni član – može postati svaka fizička i pravna osoba sa sjedištem u Republici Hrvatskoj koja uplati utvrđenu godišnju članarinu od 100 kn.

2) Doživotno redovni član – uplaćuje godišnju članarinu u iznosu od 2.000 kn, ima sva prava redovnih članova i dobiva Diplomu.

3) Stalni član – uplaćuje godišnju članarinu u iznosu od 7.000 kn, njegovo ime se upisuju, radi vječnog spomena, u Zlatnu knjigu “Spomenica” i ujedno dobiva Diplomu.

4) Obnovitelj – uplaćuje godišnju članarinu u iznosu od 15.000 kn, dobiva Veliku diplomu i njegovo se ime upisuju u Zlatnu knjigu “Spomenica” radi vječnog spomena.

Izvanredni članovi

1) Dobrotvor – onaj koji uplati 50.000 kn, dobiva Veliku diplomu, njegovo se ime upisuju u Zlatnu knjigu “Spomenica” i na Mramornu ploču istaknutu na vidnom mjestu Privrednikovog doma za ugled ostalim članovima i budućim naraštajima.

2) Zadužbinar – onaj koji uplati 150.000 kn, dobiva Veliku diplomu, njegov se ime radi spomena upisuju u Zlatnu knjigu “Spomeniu Zlatnu knjigu “Spomenica” i na Mramornu ploču istaknutu na vidnom mjestu Privrednikovog doma za ugled ostalim članovima i budućim naraštajima. 2) Zadužbinar – onaj koji uplati 150.000 kn, dobiva Veliku diplomu, njegov se ime radi spomena upisuju u Zlatnu knjigu “Spomeni ca” i na Mramornu ploču na vidnom mjestu Privrednikova doma za ugled ostalim člano vima i budućim naraštajima.

3) Nesamostalni član – omladina koja izučava zanat, pohađa škole i fakultete, bavi se po ljoprivredom ili nekim drugim poslom; kao štićenici Društva uživaju pogodnosti na po dručju obrazovanja ili usavršavanja u svom zvanju. Godišnja članarina iznosi 20 kn.

4) Pomažući član – onaj koji se obaveže da će godišnje odjednom uplatiti 50 kn.

5) Počasni član – onaj koji ima posebne zaslu ge za dobrobit Društva o čemu odlučuje Skupština na prijedlog Upravnog odbora. Uplate zadužbinara, dobrotvora, obnovitelja, stalnih i doživotnih redovnih članova obavljaju se odjednom ili u četiri rate u roku dvije godine. Zadužbinari, dobrotvori, obnovitelji, stalni i doživotni redovni članovi ostvaruju svoja prava danom uplate punog iznosa. Tko oporukom, testamentom ili drugim dokumentom “Privredniku” ostavi novčani iznos ili vrijednost u zemljištu, građevinama, vrijednosnim papirima i drugoj imovini poslije smrti, radi vječnog spomena, bit će upisan kao zadužbinar i dobrotvor. Imena živih i pokojnih zadužbinara, dobrotvora, obnovitelja i stalnih članova čitaju se, kao i suma koju su uplatili, iz Zlatne knjige “Spomenica” svake redovne skupštine prije prelaska na dnevni red.

“Privrednikova” tribina “Reci što misliš”, Zagreb 2014.

Osnivači i dobrotvori Srpskog privrednog društva “Privrednik” ostavili su budućim generacijama neizbrisive i neporecive materijalne dokaze svog dobročinstva i filantropije kao što su palače, zgrade, kuće u mnogim gradovima i mjestima Hrvatske. Tako su stvorili jednu od najvećih zaklada na našim prostorima za školovanje talentirane i istovremeno siromašne djece i omladine.

Zahvaljujući svojim dobrotvorima “Privrednik” je svu svoju imovinu stekao u vrijeme Austro-Ugarske i Kraljevine SHS/Jugoslavije. Početkom Drugog svjetskog rata pod okriljem ustaškog režima i na njegov poticaj sva “Privrednikova” imovina je devastirana, a kasnije i uzurpirana i opljačkana. Jedan od najvećih “Privrednikovih” dobrotvora Lazar Bačić stradao je u koncentracionom logoru Jasenovac kao žrtva ustaškog zločinačkog režima. Nakon rata jugoslavenske komunističke vlasti jedva preživjelom “Privredniku” zabranjuju sve aktivnosti i svu mu imovinu nacionaliziraju. Dijelom “Privrednikove” imovine upravljaju lokalni organi vlasti, a manji dio dan je u vlasništvo Srpskom kulturnom društvu “Prosvjeta”, tada jednoj od rijetkih podobnih društvenih organizacija. Nakon stvaranja samostalne hrvatske države devedesetih godina prošlog vijeka korisnici stanarskog prava za sitne pare otkupljuju stanove koji su nekada bili dio “Privrednikove” imovine, a drugi koriste pogodnu priliku tranzicije da uzurpiraju i otmu ono što se još i dalje definiralo kao “društveno vlasništvo”. Nakon obnove rada 1993. godine “Privrednik”podnosi zahtjev za povrat svoje cjelokupne imovine na području Republike Hrvatske. Stipendirajući talentirane učenike i studente slabijeg materijalnog stanja “Privrednik” i danas pridonosi prvorazrednom društvenom interesu stvaranja generacija obrazovanih mladih ljudi kao pretpostavke cjelokupnog društvenog napretka i razvoja. Do sada su sve hrvatske vlade bile u prilici da isprave veliku nepravdu koju su “Privredniku” nanijeli ustaški i komunistički režimi. I ne samo da isprave nepravdu nego i da omoguće nesmetani razvitak Srpskog privrednog društva “Privrednik” u njegovom nastojanju da pomaže školovanje talentiranih učenika i studenata slabijih materijalnih mogućnosti.

Nažalost, do sada uspjelo se identificirati samo dio “Privrednikove” imovine. Vrijeme je učinilo svoje. Mnogi tragovi vlasništva su izbrisani. Smutna vremena u kojima je vladao zakon jačeg, a ne boljeg, učinila su svoje.

Bačićeva palača, ugao Gajeve i Berislavićeve ulice u Zagrebu.

Prema dostupnim izvorima “Privrednik”je svoju prvu nekretninu stekao 1907. godine u Zagrebu. Tada je od trgovca Milana Nossa kupljena zgrada u Preradovićevoj 18. Zgradu neorenesansnog stila sagrađenu 1875. godine projektirao je poznati zagrebački arhitekt Janko Jambrišak. “Privrednik” je zgradu tada platio 78.000 kruna, a najveći dio novca darovao je “Privrednikov” osnivač i dobrotvor Vladimir Matijević. Zgrada je bila centrala “Privrednika” i služila je za smještaj pitomaca. U njoj su se liječnički pregledavala djeca, ispitivala se njihova sklonost za pojedina zanimanja, pa su nakon toga slana odabranom majstoru kod kojeg su izučavali zanat. Prva nadogradnja kompleksa Privrednikovog doma datira iz 1931. godine kada je zatvoreno dvorište sa sjeverne strane. S južne strane dvorište je zatvoreno građevinom iz 1939. godine. Na pročelju glavne ulične zgrade dugo godina stajao je ćirilični natpis “Privrednikov dom”. Danas je u uličnoj zgradi na prvom katu smještena uprava “Privrednika”.

Na uglu Berislavićeve ulice br. 4 i Gajeve br. 15 u Zagrebu nalazi se tzv. Bačićeva palača. To je dvokatnica koju su “Privredniku” darovali Lazar Bačić i njegova supruga Dragica 1921. godine. U Daruvaru u ulici Bana Jelačića br. 2 i 4 nalazi se zgrada koju su “Privredniku” ostavili Isidor i Hristina Dobrović temeljem zakladnog pisma iz 1911. godine. Dobrović kao jedan od najvećih “Privrednikovih” dobrotvora izabran je za prvog doživotnog predsjednika “Privrednika”.

“Privrednik” je oporučni nasljednik zgrade u Rijeci u ulici Braće Branchetti br. 81. Naime, trgovac iz Rijeke Stevan Georgijević 1927. godine oporučno ostavlja navedenu nekretninu u Rijeci za podizanje srpskog podmlatka.

U Slavonskom Brodu oporučno “Privrednik” stječe vlasništvo na dvije zgrade. Trgovac Joco Lacković ostavlja zgradu na Trgu pobjede br. 29, a Simo Lazarević u ulici Dr. Vlatka Mačeka br. 17.

“Privrednik” putem oporuke nasljeđuje nekretnine i u sljedećim gradovima:

Pakrac, Trg bana Jelačića 18, oporučitelj 1933. godine trgovac Đuro Jagnjić;

Osijek, Krstova 48, oporučitelj 1928. godine Jelisaveta Gavrilović;

Vinkovci, oporučitelj Katica Ivošević;Karlovac, oporučitelj 1914. godine Jovan V. Barak;

Gospić, Ante Starčevića 70, oporučitelj 1938. godine Jelena Kangrga.

Djelo “Privrednikovih” osnivača i dobrotvora uistinu je grandiozno. Svi su založili bar dio svoje imovine, neki su žrtvovati svoju slobodu suprotstavivši se nehumanim režimima, neki su i stradali. Danas se na vatri pomaganja i solidarnosti koja je upaljena krajem 19. stoljeća još uvijek grijemo, ali radi se o tome da je treba rasplamsati.

Srpsko privredno društvo ”Privrednik” osnovano je 23. septembra 1897. godine u Zagrebu kao jedna od najznačajnijih privredno-prosvjetnih institucija srpskog naroda na inicijativu humaniste i dobrotvora, veletrgovca i rodoljuba Vladimira Matijevića iz Gornjeg Budačkog na Kordunu. Nakon što je osnovana Srpska banka također sa središtem u Zagrebu (1895. godine) i Savez srpskih zemljoradničkih zadruga (u okviru kojeg je prvih osam godina ”Privrednik” djelovao, da bi se 1903. godine, kad su se poslovi razvili, Društvo osamostalilo) realizira se Matijevićeva ideja o stvaranju udruženja koje će organizirano raditi na pronalaženju i podizanju, zbrinjavanju i obrazovanju nadarene djece iz siromašnih porodica iz Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Slavonije, Bosne, Hercegovine, Vojvodine, kako bi se ta djeca stručno osposobila za razne zanate i trgovinu, i kako bi im se pomoglo da kasnije otvore svoje samostalne radnje i tako postanu nosiocima oživljavanja privrede kao osnovnog preduvjeta za kulturni i društveni preporod svoga naroda.

Za prvog predsjednika Društva izabran je Isidor Dobrović iz Daruvara, trgovac i jedan od najvećih ”Privrednikovih” dobrotvora, također i jedan od osnivača Srpske banke i prvi doživotni predsjednik društva ”Privrednik”, za potpredsjednike Vladimir Matijević i Nikola Ćuk, trgovac vinom i veliki ”Privrednikov” dobrotvor, a za sekretara Ljubomir P. Ristić. ”Privrednik” je od svogosnutka pa do prestankarada 194. godine odškolovao 3.775 pitomaca pretežno siromašne muške i ženske djece. Svi su oni kao jedan znali da se samo ”radom, štednjom i čestitošću”, kako je govorio njihov dobrotvor i učitelj Matijević, mogu ostvariti snovi i ispuniti nade. Pomagači i suradnici ”Privrednika” bili su i poznati znanstvenici kao što su Nikola Tesla, Mihailo Pupin, Jovan Cvijić, kao i mnogi drugi. Tako je Mihailo Pupin svu svoju zaostavštinu predao na upravljanje ”Privredniku” i naložio formiranje fonda ”Mihailo Pupin” iz kojeg će se stipendirati nadareni učenici.

Od samog osnivanja ”Privrednik” je razvio veoma intenzivnu i razgranatu aktivnost. Bilo je potrebno najprije povezati se s učiteljima, sveštenicima i drugim viđenijim ljudima na terenu, koji su dobrovoljno radili kao ”Privrednikovi”povjerenici na pronalaženju i odabiru bistrih i radišnih dječaka, a kasnije i djevojčica iz siromašnih porodica spremnih i sposobnih izučavati zanat i trgovinu. Također, bilo je potrebno pronaći mjesto kod majstora, vlasnika zanatskih i trgovačkih radnji gdje bi se šegrti obučavali. Povjerenici su pažljivo birali majstore i kontrolirali njihov odnos prema djeci, pratili njihovo osposobljavanje i pomagali njihovo osamostaljenje. Uvjeti prijema pitomaca bili su veoma strogi, a djeca su samo s najnužnijim osobnim stvarima stizali na zagrebački kolodvor gdje su ih dočekivali predstavnici ”Privrednika” i odvodili do njihovog privremenog smještaja, najprije u vinograd nadomak Zagreba koji je ”Privredniku” ustupio Nikola Ćuk, i u kojem su se nalazile adaptirane barake sa spavaonicama i trpezarijom. Od 1907. godine, kada je ”Privrednik” kupio zgradu i gospodarske objekte s dvorištem u Preradovićevoj 18 i nakon što ih je adaptirao i dogradio, djeca se smještaju u taj novopodignuti i uređeni Privrednikov dom. Tu su se obavljali liječnički pregledi, provjeravalo se stečeno znanje pitomaca kao i njihova sklonost određenim zanimanjima. Poslije izvjesnog vremena odatle su se pitomci upućivali izabranom poslodavcu kod kojeg će učiti zanat, odnosno trgovinu.

Kako bi se spriječilo da poslodavci pitomce prekomjerno izrabljuju ”Privrednikovi” povjerenici barem jednom godišnje obilazili su svoje štićenike i nadzirali postupanje poslodavaca prema njima. Također, povjerenici su se redovito sastajali s pitomcima za koje su bili zaduženi. Na tim sastancima razgovaralo se o uvjetima rada, o pitanjima iz života šegrta, organizirane su priredbe, predavanja i proslave, nabavljane su i razmjenjivane knjige. Veliku pažnju ”Privrednik” je posvećivao općem i stručnom obrazovanju svojih pitomaca, pa je 1910. godine u Zagrebu osnovana i večernja škola za trgovačku omladinu. Važno je bilo i prosvjećivanje pitomaca, pa su se povjerenici trudili da u svim većim mjestima osnuju biblioteke za srpsku privrednu omladinu prilagođenu uzrastu šegrta.

Svi zanati učili su se četiri odnosno tri godine, a po završenom šegrtovanju pitomcima su uručivane svjedodžbe o izučenom zanatu i oni bi postajali pomoćnici koji su za svoj rad dobivali plaću. Neki su ostajali kod gazde kod kojeg su izučavali zanat, drugi su postajali njihovi ortaci ili bi preuzimali njihove radnje.

Kako bi se pitomci potaknuli na štednju i kako bi se mladim početnicima osigurao kapital za otvaranje samostalnih zanatskih i trgovačkih radnji, na Matijevićevu inicijativu osnovana je 1903. godine Glavna privredna zadruga. Zadruga je svojim članovima omogućavala da podignu kredite u iznosu peterostruke vrijednosti svote koju je korisnik imao. U osnovnoj zamisli Zadruge bio je sadržan princip samopomoći. Podnosioci kreditnih zahtjeva mogli su biti samo oni koji su najmanje pet godina Zadruzi uplaćivali redovne mjesečne iznose. Upravo ta redovnost i urednost bila je jedna od važnih odgojnih sredstava u sistematskom nastojanju ”Privrednika” da kod pitomaca razvije naviku stalne štednje. Kako se povećavao broj pitomaca u pojedinim gradskim sredinama, postepeno su i u unutrašnjosti osnivane zadruge, pa ih je do početka Prvog svjetskog rata, zahvaljujući ”Privrednikovoj” propagandi bilo 58. Zahvaljujući radu Glavne privredne zadruge, samo do polovine 1911. go-dine preko 500 pitomaca otvorilo je samostalne radnje, dok su mnogi drugi uspješno proširili svoje poslovanje.

Tu, međutim, nije bio kraj interesa ”Privrednika” za svoje bivše pitomce. Već uglednim ljudima, uspješnim zanatlijama i trgovcima, ”Privrednik” je pomagao, savjetom i preporukama, u izboru budućih supruga, ističući pri tom prednost i značaj sklapanja brakova sa Srpkinjama.

Kako su se aktivnosti ”Privrednika” iz godine u godinu sve više razvijale, 1911. godine osnovan je i Patronat privrednikovih fondova, koji je preuzeo upravu nad zapisima, testamentima i fondovima. Ovo tijelo imalo je ovlasti da ulaže u nekretnine, u državne ili druge vrijednosne papire, da izdaje zajmove, ulaže gotovinu.

Zajedno s Dobrotvornom zadrugom ”Srpkinja” ”Privrednik” je žensku djecu smještao u ugledne srpske kuće gdje bi učili lijepom ponašanju i kućnim poslovima. Na ovom polju najviše je učinila Paulina Matijević, supruga Vladimira Matijevića. Do početka Prvog svjetskog rata ”Privrednik” je na ovaj način zbrinuo oko 250 ženske djece.

Od 1898. godine pokrenut je i list Privrednik, koji je obuhvaćao sve važnije teme vezane za narodni život. Izlazio je dva puta mjesečno i bio je prepun korisnih informacija za poljoprivrednike, zadrugare, trgovce i obrtnike, a oglasni dio sadržavao je i potraživanja obrtnika za kalfama i šegrtima. Pored pružanja savjeta iz oblasti zadrugarstva i ekonomije, list je popularizirao srpska nacionalna osjećanja, pokretao brojna društvena, prosvjetna, moralna i zdravstvena pitanja, ali je i otvoreno govorio o nedostacima i propustima Srba, pokušavajući da istakne greške i poduči široke mase čitalaca. Sve do 1941. go-dine Privrednik je izdavao i svoj kalendar, koji je donosio podatke o zadužbinama, legatima, istaknutim aktivistima, osnivačima i dobrotvorima, kao i tekstove iz povijesti, ekonomije, narodne književnosti.

Preko ”Privrednika” do 1914. godine za preko 80 različitih zanimanja obučilo se preko 10.500 pitomaca. Odmah nakon objave rata 1914. godine ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije naredio je zabranu svakog rada Srpskog privrednog društva ”Privrednik”. Mnogi članovi uprave ”Privrednika” bili su uhapšeni pod optužbom veleizdaje, a ”Privrednikova” imovina bila je demolirana i uništena. Matijević je uspio pobjeći i emigrirati u Švicarsku. Poslije tih događaja javni rad ”Privrednika” je prestao, ali je, ipak, ilegalnim putem, pa iz tih razloga neredovno, upućeno oko 200 dječaka na razna zanimanja. Nakon završetka rata ”Privrednik” je obnovio rad, ali već 1923. godine preseljava u Beograd ostavljajući predstavništvo u Zagrebu u Preradovićevoj 18 koje je uspješno djelovalo do 1941. godine kada u Hrvatskoj vlast preuzimaju ustaše i svojim terorom i zločinačkom politikom onemogućuju bilo kakav ”Privrednikov”rad. Za 50 godina svoga dotadašnjeg postojanja i 4 godina aktivnog rada, ”Privrednik” je obučio gotovo 40.000 siromašne srpske djece, čime je postao uzor brojnim drugim sličnim društvima i organizacijama.

Veliki broj ”Privrednikovih” pitomaca i suradnika aktivno je učestvovao u narodnooslobodilačkom ratu. Mnogi su dali svoje živote u borbama na Kozari, Sutjesci, Neretvi ili na Sremskom frontu. Mnogi su završili u zarobljeništvu ili po koncentracionim logorima. Među ”Privrednikovim” pitomcima bilo je 25 narodnih heroja, kao što su: Filip Kljajić, Rade Končar, Radoje Dakić, Đuro Pucar, Jezdimir Lović, Pane Đukić i mnogi drugi.

Članovi Privrednikovog Patronata iz 1911.

Nakon Drugog svjetskog rata Ministarstvo trgovine NR Srbije 24. aprila 1945. godine najprije je razriješilo dotadašnju upravu ”Privrednika” i postavlja privremenu, a onda uvođenjem besplatnog školstva i donošenjem Zakona o učenicima u privredi, rješenjem od 21. oktobra 194. godine Srpsko privredno društvo ”Privrednik” ukida i svu mu imovinu nacionalizira. Rješenjem Ministarstva rada Narodne Republike Srbije iz 1947. godine odlučeno je da se sva pokretna i nepokretna imovina koja se nalazi na teritoriji Narodne Republike Hrvatske preda Ministarstvu rada NR Hrvatske na upravu. To ministarstvo 1948. godine odlučuje da ”Privrednikovu” imovinu preda na upravu Ministarstvu komunalnih poslova NR Hrvatske tako da se jedna kuća u Preradovićevoj ul. br. 18 u Zagrebu preda na upravu Srpskom kulturnom društvu ”Prosvjeta” iz Zagreba. Istim rješenjem naloženo je da se sva ostala imovina ”Privrednika”upotrijebi za jačanje materijalnih izvora narodnih odbora. Nakon gotovo 50 godina humanog rada ”Privrednik” prestaje djelovati.

”Privrednik” je, usprkos zabrani rada, i dalje živio putem rada svojih pitomaca. U Beogradu je 197. godine osnovano Udruženje ”Privrednikovih” pitomaca ”Vladimir Matijević”. Upornim i sistematskim radom brojnih ”Privrednikovih” pitomaca prikupljen je dragocjeni materijal (osnovni podaci o svim pitomcima, iz kojih se vidi otkuda je tko rodom, kada je došao u ”Privrednik”, tko ga je uputio, koji zanat i kod koga je izučio) koji je objavljen u ”Privrednikovoj” Spomen-knjizi.

Nakon što je Društvu tri puta bio zabranjivan rad – 1914., 1941. i 194. godine – u teškim i neizvjesnim ratnim vremenima 18. decembra 1993. godine u Zagrebu uoči Nikoljdana obnovljeno je Srpsko privredno društvo ”Privrednik”. Obnovitelji su željeli da od zaborava sačuvaju veličanstvenu ideju solidarnosti i čovjekoljublja kojom su bile nošene generacije prethodnika u privrženosti svom narodu. Također su željeli sačuvati i vratiti golemu ”Privrednikovu” imovinu, a kasnije i ukazati na privredne i prosvjetne probleme s kojima se srpska zajednica u Hrvatskoj susreće. Obnavljanje Srpskog privrednog društva ”Privrednik” u Zagrebu bilo je dramatično. U ratnom plamenu nestajao je jedan svijet sa svim svojim ustaljenim obrascima življenja i uspostavljenim vrijednostima. Najprije je početkom 1990. godine obnovljen rad Srpskog kulturnog društva ”Prosvjeta” u Zagrebu u sklopu kojeg je osnovana Privredna sekcija. Članovi sekcije odr-žavali su redovite sastanke na kojima se pričalo o povijesti, o doprinosima Srba gradu Zagrebu i svojoj domovini Hrvatskoj: doprinosima u prosvjeti, umjetnosti, kulturi, privredi, sportu i sl. Istraživali su što su Srbi u Hrvatskoj stvorili i imali prije nastanka prve i druge Jugoslavije. U pronalaženju i istraživanju dokumentacije o ”Privredniku”, Srpskoj banci i Savezu srpskih zemljoradničkih zadruga

Rade Končar

posebno se istakao Đuro Zoroja, jedan od obnovitelja ”Privrednika”. Vrlo brzo rodila se ideja da se osnuje Štedno-kreditna zadruga ”Privrednik” i poduzeće Privrednik invest što se i ostvaruje početkom 1991. godine kada im se izdaje rješenje o registraciji. Poslije ovoga razmišlja se o obnavljanju rada društva ”Privrednik”. Broj članova ”Privrednika” brzo se popeo na 45. U tom vremenu posebna pažnja je poklanjana prikupljanju relevantne dokumentacije o Srpskom privrednom društvu ”Privrednik”. Tada su se mnogi članovi upoznali sa značajem ”Privrednika” za srpski narod. Po prvi put se otkrila velika imovina koja je nekada bila u ”Privrednikovom” vlasništvu.

Dvije godine nakon pokretanja inicijative, ”Privrednik” je obnovio rad 1993. godine, što je Ministarstvo uprave Republike Hrvatske kasnije i potvrdilo. ”Privrednik”je registriran sa sjedištem u Privrednikovom domu u Zagrebu.

Na obnoviteljskoj Skupštini bili su prisutni samo hrabri, odvažni i odlučni: Rade Peleš, Stevan Pjevac, Branko Jaić, Veljko Ognjenović, Ranko Rosić, Miroslav Mihajlović, Milan Radmanović, Nedjeljko Vukadinović, Dušan Kukić, Grozdana Dević, Đuro Zoroja, Kostadin Milošević, Milan Relić, Nenad Mitrašinović, Milutin Mraović i Bosiljka Pavković. Prema svjedočenjima obnovitelja predsjednika se biralo po hrabrosti. Izbor je pao na Radu Peleša koji je potpisao osnivačke akte jer se drugi nisu usudili, a za potpredsjednike izabrani su: Stevan Pjevac i Veljko Ognjenović.

Pre dužeg vremena pozvao je “Privrednik” veći broj naših ljudi – koji su u svom poslu uspeli – da opišu štogod važnije iz svog života i rada, jer primeri podstrekavaju najbolje, naročito omladinu.

Zato ću i ja izložiti neke najvažnije momente iz mog života, nadovezujući ujedno i moje preporuke omladini.

Moj otac Petar rođen je u Gornjem Budačkom u graničarskoj kući Matijevića broj 7 u bivšoj sedmoj kompaniji slunjske 4. graničarske regemente. Počeo je kao soldački šegrt, tj. kao kompaniski (sad opštinski) pisar itd., služio je kod iste regemente kao oficir, a kad je vojna granica raspuštena prešao je – kao čovek tad već u godinama i sa brojnom porodicom – kao poreznik u civilnu službu, a umro je kao penzioner u Zagrebu. Mati mi beše Sremica iz Petrovaradinske graničarske regemente. Otac njezin Ignjatije Nović (žena mu beše rođena Galetić) kapetan, premešten je u slunjsku regementu (Karlovac), gde se moja mater Jula udala za moga oca. Bilo nas je devetero dece, ja sam bio treće dete, rođen sam 22. 7. (3. 8.) 1854. godine. Svi su mladi i u srednjem dobu pomrli, ja sam jedini još u životu. Volja, vrednoća i hitrina služe i sad kao prije trideset godina, inače se tralja još.

Razume se, da sam došao u vojničku školu, jer onda ne beše u Granici uopšte drugog, a oficir sa toliko dece i sa 36 forinti plate, nije ni mogao što drugo ni zamišljati. Svršio sam regementsku školu u Turnju – kod Karlovca i trebao sam sa 17 godina u vojsku stupiti, ali moj otac, koji je – kao regementski ađutant u Karlovcu – dolazio i sa civilnim i inteligentnim svetskim ljudima u kontakt, uvideo je, da od soldačije nema ništa, pa je odlučio da ne idem u vojsku, već me je premestio u realku u Rakovac – kod Karlovca.

Tadašnji karlovački proto Nikola Begović budio i probudio je – preko svojih đaka – Srpstvo cele Gornje Krajine (od Karlovca do Dalmacije – zajedno sa Banijom). I ja sam njegov đak, od njega učili i naučili smo svi ljubiti i ceniti Srpstvo i svoje.

Kad sam realku svršio, upoznao sam se sa nekim Čehom, graničarskim auditorom Borufkom. On mi je govorio, da se svakako posvetim trgovačkom staležu, jer da sam živ, očit itd. jednom reči stvoren trgovac – bio sam naročito dobar matematičar i još bolji u nemačkom jeziku, a brbljav, razgovoran. Svet je otvoren inteligentnim trgovcima, budućnost najbolja i slobodan si čovek – govoraše on. Ja sam ga shvatio i rešio sam se za trgovinu. I otac je pristao, ali mati moja ni da čuje – bez carske penzije, bez sigurnog carskog zaleđa!

Ali i ona pristala i ja odoh u Beč na Handlhohšule. To je bila za mene sasma nova čudna stvar, ali sam ju brzo zavolio i uputio sam se dobro.

Kad je profesor Berber jednog dana predavao o raznim trgovačkim strukama i pozivima, opisivao nam je svaku struku. Tumačio je što je bankarska struka, što industrija, špedicija, import, eksport, posrednički – agenturno komisioni tj. posrednički – posao, što je asiguracija, lađarski i svi drugi i razni trgov. poslovi redom. I kad je govorio o posredničkom tj. agenturnom i komisionom poslu, onda je rekao otprilike ovo: To je vrlo težak, ali i vrlo interesantan, a najpoučniji posao. Kao posrednik imaš uvid u poslove velikih i manjih trgovaca, naučiš i moraš – kao posrednik između njih – da dovedeš njihove interese u sklad, a ko to ume, taj postaje time lice poverenja, dakle potreban i zgodan, to je čovek na svom mestu. Većinu najvećih poslova i poduzeća svega sveta osnovali su ti zgodni ljudi, koji su mahom iz ništa kao siromašni ljudi počeli, ali su svojom sposobnosti, iskustvom i vrednoćom savlađivali sve prepreke i poteškoće. Jednom reči, zgodni vredni ljudi te struke, moraju biti inteligentni i vredni – njihova budućnost je izvesna!

Tu sam stao i zapeo. To mi se dopalo. Tu sam se rešio za tu struku. Ovako sam esapio: Siroma jesi, zašto ne bi bio hitar i vredan, interesira me najviše naučiti, a to mogu baš kod tog posla kao posrednik i putnik. Uživao tj. zadobivao sam i do sad većine ljudi poverenje i mnoge simpatije, bez da sam i znao što to vredi; jednom reči ja sam se u tu struku potpuno zadubio, nastojao sam stalno o tom i postigao sam svoj cilj, a i za naše prilike uspeh. Podigao i razvio sam radnju u kojoj sam i sad još na prvu i najorganiziraniju te struke u celoj Austro‑Ugarskoj.

Kao momak išao sam sa veće plate na manju, ako sam mogao preći u veću i bolju radnju te struke. Gospodari nosili su me na rukama, jer ja nisam radio nemarno, zlovoljno, na satove, već sam svršavao uvek sve poslove – svejedno do kojeg doba noći, bio svetak ili petak. Tražio sam posao, otimao sam se, bio sam svud najintenzivniji, najbolji radnik. Svaka radnja – u kojoj sam ja bio – podigla se i napredovala je. Radio sam u tri radnje te moje struke, ali nikad kao konkurent moga biv. gospodara, a kao putnika volele su me moje mušterije, jer sam i njihove interese poštivao i kao svoje oči čuvao. Tri gospodara hteli su me uortačiti, ili kao filijalistu postaviti, ali ja sam osećao, da nisam još dovoljno siguran, da sam još mlad, imao sam želju i volju, da se usavršim. A naročito kao putnik sam želio da proniknem stvar potpuno, jer je trgovačko putovanje najviša i najbolja škola sviju škola. I kad mi je moj poslednji gospodar pokojni Konćak u Zagrebu – u radnji, gde sam ja sad najstariji šef – ponudio da me uortači (bilo mi je 27 godina) onda sam njegov predlog vrlo radosno, a i blagodarno primio. Sa njegovom privolom (prije nije hteo ulaziti u veće poslove, jer je bio bolećljiv), onda i od onda sam razvio i podigao tu agenturnu i komisionu radnju do najvišeg što se u nas moglo postići. Kad sam u taj posao došao bili smo trgovci, a posle nas je radilo 30 i više. Umeo sam i valjane ljude okupiti – najbolje, što ih je u moje doba u nas bilo. Sad imam dva mlađa ortaka i prokuristu, koji učestvuje u radnji. Hteo sam istupiti iz posla sa šezdesetom godinom, ali u to naiđe ovaj strašni rat, pa ću – čim se ovo svrši – ostaviti posao mlađima, jer želim ovo iskustvo, što sam pribrao, posvetiti uglavnom “Privredniku”. Želim da se udesi sve tako, kako ne bi morala omladina današnja lutati, kljuvati i pogađati – kao što smo se mi stari bez upute, bez pomoći svojski mučili, patili, lomili, dok smo se umudrili, probili i podigli. Udešeno je sad za njih i udesit će se još savršenije. Oni neka samo sa poverenjem primaju, slušaju i iskorištavaju sve što smo im mi stari – kao osnovu iskustva i najboljih organizacija svega sveta i na osnovu iskustva sviju nas – njihovi najbolji prijatelji, za našu omladinu utvrdili. Oni neka zasad sa povernjem slušaju, neka se prema tome vladaju – svidelo, ne svidelo im se. Svaki dan progledava mlad čovek, svaki dan progledava bolje, što mu se danas ne dopada, to će za koju godinu on drugima preporučivati, a kad takvom čoveku dođe – recimo – 27 godina biće kud i kamo zreliji, iskusniji, jednom reči bolji, nego što sam ja tih godina biti mogao i bio.

To hoćemo mi stari! Hoćemo, da je svako od njih 3, 4 – 5, pa i 10 godina zreliji, napredniji, bolji, nego što bi bio, da nema svog oslona, svog “Privrednika”, svoje zadruge, štednje, škole mudrog i skladnog vladanja itd. Neki hoće, neki neće! Tako je u svem svetu, pa i u nas.

Znam ja, da ne mogu svi valjati, ali neka ih je razmerno samo duplo toliko odličnih, nego što bi ih bez “Privrednika” bilo. Neka je svaki – pa i onaj slabiji – mnogo bolji, nego što ih je bilo, dok nije bilo upute, oslona svojskog, dok nije bilo mnogo, vrlo mnogo odličnih drugova na koje se možeš ugledati, kao što ih sad već ima, vrlo mnogo – svaki dan sve više. Sve je udešeno za sve. Sad je lako svakom – ko hoće – podizati se i podići se do najvišega. Ko neće, ne može ga niko siliti. Ali ja vidim sad mnoge, koji nisu iz početka hteli ili umeli pa su posle pristali i uputili se. Mnogi od njih rekoše mi, postiđeno, smijući se: Moram gospodine. Mrsko mi je, pretekoše me mlađi, ali od sad ću sve stići i popraviti.

Od početka nije ni “Privrednik” bio ono što je danas, biće još savršeniji – kad nemoradne toliko dokrštavati nedokrštene i neobaveštene – a prema tome će i omladina sve upućenija bivati, razume se. Ja sam napisao veliki broj “Privrednikovih” uputa. Sve što sam svega moga veka najboljega pribrao, smislio i iskusio, sve sam to omladini pribeležio i objasnio. Neka se omladina drži “Privrednikovih” uputa i propisa. Neka se ne sili i ne razmeće, već neka svu svoju silu uloži u posao. Danas služiš i valjaš gospodaru kod koga si, a tebi valja tvoja važnost svega veka, dok si živ. Valjan čovek zadobije ljubav i poštovanje gospodara, i drugova i svega sveta; a što to vredi, to zna svako dete.

A sad još nešto: Pisao sam o sebi, kako sam do moje struke dospio i kakav je to posao, jer sam time hteo naročito skrenuti pažnju omladine na taj posao i preporučiti najsposobnijim momcima, da se što više tom poslu posvećuju. Da se opet rodim, opet bi bio trgovac i uvek bi se posvećivao samo posredničkoj struci.

To nije posao za šeprtlje, mekane, lene ljude, bez inteligencije, bez ljubavi za svoj poziv, već naprotiv za istrajne i vredne, žilave ljude, koji su – što to starina Novak mudro reče – uvek kadri: Sići i uteći, i na strašnom mestu postojati. Ljudi siromašni, ali hitri, inteligentni, sposobni, dolaze u tom poslu brzo do velike samostalnosti, do velike škole, do velikog uticaja. Rukuješ sa velikim ciframa i poslovima, a na tuđi račun. I ako umeš udovoljiti, onda zdobivaš brzo veliko povernje, postaješ vrlo nuždan. Gospodar ne svršava bez tvoga mnjenja i saveta tako rekući ništa je ti znaš svakog u glavu, znaš prilike najbolje, dokazao si svoju vrednost i sposobnost. Po tvojoj preporuci daju se krediti, veliki krediti. Razume se, da moraš biti sposoban, sve uočiti, na sve paziti, sve primetiti, dobro prosuditi ko je na svom mestu, ko će sigurno uspeti i zašto, ko ne uspeti i zašto u svom poslu. Prema tome čuje i uvažava se i tvoja preporuka i reč, a prema tvojim uspesima raste i tvoj ugled i položaj. Kao što ti druge pregledavaš, tako drugi tebe pregledavaju, pa kako je opšti sud o tebi dobar, ili vrlo dobar, ili odličan itd. tako će se tebe setiti valjani ljudi kad ustreba zgodan čovek za kakav važan posao, ozbiljan položaj, kad se predaje kakova radnja filijala, ili kad treba kakav poslovođa, samostalan zastupnik itd., pa bome posle i pri ženidbi, ortakluku, i u svakom poslu i pogledu. Nigde se ne možeš tako odlikovati i pokazati što vrediš kao na putu, kao putnik, posrednik.

To je najbolja škola, jer si samostalan, uvek ofenzivan, moraš uvek svemu dorastao biti i doskočiti, uvek se snaći, i brzo i uspešno svršavati. Zat to nije i lep položaj – razume se za prave ljude? Otud se regrutira – kao što onaj moj profesor reče – trgovački generalni štab, jednom reči, za tim treba da teži svaki sposoban momak, koji zna šta hoće, komu nije teško i poraniti i okasniti, sa svakim lepo, učtivo. Tvrdoglavi, surovi, zavrnuti ljudi nisu uopšte za posao, već gipki, uglađeni, predusretljivi, dobrog pamćenja, koji popuštaju u formi i u načinu, ali u stvari ne popuštaju od opravdanog stanovišta, već isteruju fino, vešto, ustrajno ono svoje (ono dobro, pametno). Teško onome, ko ne popušta nikome, a još teže onome koji popušta svakome. Prvi je glup, prost, surov, zasukan; a onaj drugi je povodljiv, svačiji, ničiji, nikakav, cmoljo, nestalan, nesamostalan, a pravi čovek nađe i zna uvek pravi put, pravu meru. To se postizava najbolje radom i iskustvom, svetskom mudrosti i prekaljenosti, okretnosti. Ko je iz malena među svet i u posao ušao, a posle i nužnu teoretsku spremu stekao i u sve trgovačko i poslovno znanje uputio se, taj može zgodniji biti i od onoga koji je samo u školi i samo iz knjige učio, kao što sam ja tek posle morao, da se snađem među poslovnim svetom i načinom. Ja sam se uvek i u svemu brzo snašao, jer sam imao veliku volju i stalnost, bio sam vredan i otvorio sam uvek dobro oči. Druge nema!

Zašto su sad udešene i kod nas škole za omladinu, a izrađen je već i predlog i za naše najveće škole stručne itd. Dok se priberu sredstva biće i to, biće i krediti – ugodnih – za valjanu omladinu koja se stalno drži reda, uputa, propisa, štednje itd. I ta sredstva zbrinuše prijatelji omladine, dobrotvori “Privrednika”, samo dok se pokažu potpuni i veći uspesi, dok se potpuno vidi omladina da valja, da hoće kako Bog zapoveda. Za sad je glavno da sluša, i onaj koji sad možda ne shvaća i ne razume još sve. Oko “Privrednika” okupilo se sve naše najbolje. “Privrednik” ima sad već deset hiljada članova i pretplatnika. Zašto su se svi ti Srbi i Srpkinje oko “Privrednika” okupili? Zato jer vide, da je stvar dobra, da je to sreća za omladinu, jer žele omladini svaki napredak i dobro, jer vjeruju u stvar. Kad je sve to za omladinu, kako da se baš ona ne drži “Privrednika” svoga, da ona ne veruje u njega? Veruje i omladina, ali oni koji ne valjaju, neće da priznadu svoju krivnju, već su im drugi uvek krivi. Kriv im je otac, kriva je mati, kriv im je, ne valja im ni “Privrednik”.

I te treba stalno prizivati, većina će ih se od tih dozvati pameti, staće kud treba, uz svoje društvo, među svoje valjane drugove. A ko nikako neće amo, taj će najposle u konduktere, pismonoše, pandure, pa bome i u kočijaše, sa budakom kamenje razbijati, železnice graditi itd. Pomozi si i sam, pa će ti i Bog pomoći!

A sve prijatelje “Privrednika” – a to su i moji prijatelji – molim, da svi stalno pomažu, da upućuju svakom prilikom sve neupućene – a naročito omladinu, da ih zaštićavaju koliko zaslužuju – da se uvek drže u svemu strogo češkog: Svoj svome, da ostanu stalno članovi “Privrednika” – i da sve Srbe i Srpkinje upisuju za članove. A ko može taj pomaže i treba da pomaže i više, a ko nema dece svoje, taj neka se upiše, najbolje za života, ili i testamentarno u red dobrotvornih članova “Privrednikovog” velikog Patronata, pa da se mogne što pre ostvariti “Privrednikov” veliki i prevažni program. To zavisi od toga, hoće li se nužna sredstva brže ili sporije prikupljati. Zato i velim i molim, da svako čini samo toliko koliko ko može, ali toliko mora svako, pa ćemo onda ubrzo podići i preporoditi naš narod.

St. Moritz, Švicarska, 25. avgusta 1915. godine

Vladimir Matijević

PAVLE ARŠINOV (Veliki Bečkerek (Zrenjanin), 1855 – Zagreb, 1930), profesor, pi-sac, član “Privrednikovog” Patronata. Završivši studije prirodnih nauka (a slušao je i pedagogiju i filozofiju) kao pitomac Tekelijine zadužbine u Pragu i Pešti, Pavle Aršinov je prešao u Srbiju, gdje je radio kao profesor gimnazije. Kada 1897. godine Srpsko privredno društvo “Privrednik” započinje s radom, Aršinov odlazi u Zagreb da pomogne oko pokretanja rada društva kao i Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga. Njegov zadatak je bio da kao urednik lista Privrednik živom riječju agitira za ove dvije institucije. On je također radio na kulturnom podizanju seljaka, zanatlija i trgovaca preko brojnih tema koje je list Privrednik obrađivao. Za vrijeme Prvog svjetskog rata austrougarske vlasti ga zatvaraju pod optužbom za veleizdaju. Zbog bolesti, godinu dana prije smrti, Aršinov podnosi ostavku na mjesto urednika lista Privrednik, čiji je glavni urednik i suradnik bio od samog osnivanja 1898. godine. Pisao je brojne članke iz prirodnih nauka, poljoprivrede, socijalne politike, pjesme i putopise, a najveći dio njegovih opsežnih rukopisa odnosi se na narodno prosvjećivanje. Surađivao je i u raznim političkim i književnim novinama, časopisima i kalendarima.

LAZAR BAČIĆ (Jasenovac, 1865 – Jasenovac, poslije 1940), trgovac, dobrotvor, član “Privrednikovog” Patronata. Zajedno s bratom Jovanom bavio se trgovinom, u svom posjedu imao je više trgovačkih radnji u Zagrebu i Jasenovcu, kao i tamošnju ciglanu. Bio je jedan od osnivača Srpske banke u Zagrebu, dugogodišnji predsjednik Crkvene opštine u Jasenovcu, član “Privrednikovog” Patronata u vrijeme njegovog osnivanja 1911. godine i jedan od njegovih najvećih dobrotvora. Zauzimao se za zbrinjavanje srpske omladine, poslavši “Privredniku” samo iz svog mjesta 104 đaka za šegrte. Pored redovitih novčanih prinosa, 1921. godine poklonio je “Privredniku” svoju dvokatnicu s radnjom u Zagrebu (Berislavićeva br. 4) i 100.000 dinara. Kao istaknuti nacionalni radnik bio je izveden pred sud u Zagrebu kao jedan od 53 Srbina koji su proglašeni veleizdajnicima. Njegovu imovinu ustaške vlasti su konfiscirale i upotrijebile njegova industrijska postrojenja za otvaranje logora 3 – Ciglane koji je na tom mjestu postojao do 23. aprila 1945. godine.

LUKIJAN BOGDANOVIĆ (Baja, 1867 – Bad Gastein, 1913), arhiepiskop karlovački, patrijarh srpski, dobrotvor, član “Privrednikovog”Patronata. Završio je studije prava na Mitropolitskom liceju u Jegri. Zamonašio se 1891. godine u manastiru Beočin. Krajem 1897. godine imenovan je za episkopa budimskog. Svojim zauzimanjem za podizanje novih škola i ličnim prilogom u iznosu od 10.000 kruna značajno je popravio stanje u ovoj siromašnoj eparhiji. U vrijeme pokušaja zatvaranja srpskih vjeroispovjednih škola istakao se u borbi protiv povreda prava srpskog naroda. Za patrijarha je izabran 1908. godine. Nestao je 1913. godine za vrijeme liječenja u banji Bad Gastein, da bi njegovi posmrtni ostaci bili pronađeni u rijeci dva mjeseca kasnije. Po svemu sudeći, u njegovu smrt je bila umiješana ugarska vlada. Patrijarh Lukijan je bio jedan od osnivača “Privrednikovog” Patronata, njegov aktivni član i dobrotvor.

NIKOLA ĆUK (Bruvno, Lika, 1860 – Zagreb, 1937), trgovac, dobrotvor, osnivač i član uprave Srpske banke u Zagrebu, jedan od osnivača i član “Privrednikovog” Patronata. Vrlo brzo je od šegrta postao uspje šan trgovac pa je već sa 25 godina otvorio samostalnu trgovačku radnju koja je ubrzo postala jedna od najvećih i najpoznatijih u Zagrebu, a on se veoma brzo obogatio trgujući vinom i šampanjcem. Nikola Ćuk bio je osnivač i član uprave Srpske banke u Zagrebu, a pomogao je i pri osnivanju i radu Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga i mnogih drugih privrednih ustanova u Zagrebu. Bio je jedan od osnivača Srpskog privrednog društva “Privrednik” i njegov veliki dobrotvor. Na početku rada “Privrednika” ustupio je svoj vinograd u blizini Zagreba kao svojevrsno prihvatilište, odakle je preko 2.000 pitomaca poslano na obučavanje na razne zanate i trgovinu. Kao kum i jedan od najbližih suradnika Vladimira Matijevića, Nikola Ćuk je značajno doprinio privrednom podizanju i jačanju srpske nacionalne privredne omladine u Hrvatskoj. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, zajedno sa suprugom Jelenom, požrtvovano i velikodušno je pomagao i zbrinuo veliki broj rat-ne siročadi. Zbog svoje djelatnosti bio je na meti hrvatskih nacionalista, nekoliko puta je pretrpio razaranja i pljačkanja svoje radnje, a u protusrpskim demonstracijama u Zagrebu 1902. godine, kada je do temelja razorena zgrada u kojoj su bili smješteni “Privrednikovi” pitomci, u rušilačkom bijesu posječen je i vinograd Nikole Ćuka u kojem su se nalazile te prostorije.

ISIDOR DOBROVIĆ (Šikloš, 1841 – Daruvar, 1914), trgovac, veleposjednik, dobrotvor i član “Privrednikovog” Patronata. Osnovao je fond za podizanje srpskog privrednog podmlatka, čija su sredstva iznosila oko 240.000 kruna. Svake godine uplaćivao je “Privredniku” iznos od 2.000 kruna. Pomagao je podizanje srpskih škola. Uz kontinuiranu pomoć, sa suprugom Hristinom, poklonio je “Privredniku” dvije kuće u Daruvaru i veliki broj akcija Srpske banke u Zagrebu. Kao jedan od najvećih dobrotvora bio je prvi doživotni predsjednik “Privrednika”.

HRISTINA DOBROVIĆ (Daruvar, 1851 – Daruvar, 1910), dobrotvorka, osnivač i doživotna predsjednica Dobrotvorne zadruge “Srpkinja”. Supruga Isidora Dobrovića. Zajedno s njim tokom života priložila je “Privredniku” preko 30.000 kruna.

MILE pl. DRAKULIĆ (Mrsinjgrad, Lika, 1825 – Zagreb, 1908), kapetan, zastupnik, dobrotvor, član “Privrednikovog” Patronata. Svu svoju imovinu u iznosu od 10.000 kruna ostavio je “Privredniku” s preporukom da se osnuje fond koji će nositi njegovo ime, a čiji će se prihodi trošiti za obučavanje siromašnih šegrta za zanate i trgovinu.

EVGEN DUMČA (Pešta?/Komoran?, 1838 – Sent-Andreja, 1917), trgovac, veleposednik, dobrotvor, član “Privrednikovog” Patronata. Potječe iz cin carske obitelji. Nalazio se na visokim položajima u srpskoj crkvenoj zajednici, bio je član uprave Srpske banke i predsjednik njene uprave u Budimpešti. Bio je gradonačelnik Sent-Andreje 27 godina i za to vrijeme je značajno doprinio razvoju grada. Sa suprugom, Petronelom Blažić, osnivao je brojne zadužbine i podizao školske zgrade. Kao patron “Privrednika”priložio je Društvu 52.000 kruna.

LAZAR DUNĐERSKI (Srbobran, 1833 – Srbobran, 1917), trgovac, veleposjednik, industrijalac i dobrotvor. Studije prava u Beču je napustio posle nepunih godinu dana i posvetio se privredi. Za kratko vrijeme uspio je uvećati početni kapital, a novac iz trgovine ulagao je u zemlju, kupujući imanja od mađarske vlastele. Osnivač je i pomagač velikog broja industrijskih i privrednih poduzeća, kao i novčanih zavoda. Bio je predsjednik Srpske banke u Zagrebu. Pomogao je podizanje zgrade Srpskog djevojačkog vaspitavališta u Budimpešti, priložio je i 50.000 kruna budimpeštanskom sanatoriju kraljice Jelisavete za tuberkulozne bolesnike, a tokom balkanskih ratova pomagao je i crvenom krstu Srbije i Crne Gore. Kao veliki patriota i donator “Privredniku” je poklonio 100.000 kruna.

JOVAN ĐURIČIĆ BIORAC

(Irig, 1844 – Ruma, 1912), trgovac i veleposjednik, dobrotvor, član “Privrednikovog” Patronata. Po preseljenju u Rumu, započeo trgovati hranom i stokom. Predanim radom došao je do velikog uspjeha i ugleda. Kao veliki rodoljub bio je član svih narodno-prosvjetnih ustanova, predsjednik srpske crkvene opštine, načelnik Rume i predsjednik rumske štedionice. Jedan je od osnivača i članova uprave Srpske banke u Zagrebu.

STEVAN GEORGIJEVIĆ (Mali Radinci, Srijem, 1863 – Rijeka, 1924), trgovac, posjednik, dobrotvor, član “Privrednikovog” Patronata. Izučio je obućarski zanat u Rumi. Nastanio se u Rijeci gdje je otvorio samostalnu obućarsku radnju i trgovinu. Njegove radnje bile su prve prodavaonice obuće u Rijeci. Testamentom svu svoju imovinu, tri kuće u Rijeci (u vrijednosti od oko 180.000 kruna), ostavio je “Privredniku”.

MIHAILO IVANČEVIĆ (Karlovac, 1847 – Zagreb, 1912), trgovac, dobrotvor, član “Privrednikovog” Patronata. Zastupnik nekoliko evropskih trgovačkih kuća u Trstu. Govorio je četiri svjetska jezika: talijanski, njemački, francuski i engleski. Kada se nastanio u Zagrebu, pristupio je Savezu srpskih zemljoradničkih zadruga i “Privredniku” koji je pomagao i materijalno. Učestvovao je u osnivanju “Privrednikovog” Patronata. KATICA IVOŠEVIĆ (Vinkovci, 1850 – Vinkovci, 1934), dobrotvorka i članica “Privrednikovog”Patronata. Poklonila je “Privredniku” 1912. go-dine štednu knjižicu Srpske banke u Zagrebu s iznosom od 40.000 kruna, s tim da ona doživotno ubire kamate po ulogu. Deset godina kasnije “Privredniku” je poklonila 300.000 kruna gotovine, 7 akcija Srpske banke u Zagrebu i kuću u Vinkovcima. Prenoseći imovinu na “Privrednik” odredila je da se ona isključivo koristi za podizanje privrednog podmlatka.

ĐORĐE JAGNJIĆ (Cage, Okučani, 1855 – Pakrac, 1931), trgovac, dobrotvor, član “Privrednikovog” Patronata. Među prvima se priključio “Privredniku”. Jedan je od osnivača i članova uprave Srpske banke i Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga u Zagrebu. U Pakracu je osnovao Prvu srpsku štedionicu. Veoma se zalagao za širenje srpskih zemljoradničkih zadruga u Austro-Ugarskoj. Zahvaljujući njemu iz pakračke eparhije poslano je preko 2.000 siromašne djece na izučavanje zanata i trgovine. Poklonio je “Privredniku” svoju kuću u Pakracu.

MARIJA JAKŠIĆ (Slavonski Brod, 1852 – Slavonski Brod, 1918), rođena Kosić, veleposjednica, dobrotvorka, članica “Privrednikovog” Patronata. Bila je udana za Vasu Jakšića trgovca iz Dervente. Poslije muževe smrti, 1904. godine, “Privredniku” i Srpskom prosvjetno-kulturnom društvu “Prosvjeta” iz Sarajeva poklanja po 20.000 kruna. Pored toga, srpskoj crkvenoj opštini u Derventi poklonila je svoje akcije Srpske banke, srpskoj crkvenoj opštini u Slavonskom Brodu ostavila je vinograd s kućom, a srpskoj crkvenoj opštini u Trebinju kuću u Zadru.

PAJA JOVANOVIĆ (Vršac, 1859 – Beč, 1957), slikar, član “Privrednikovog” Patronata. Završio je umjetničku akademiju u Beču, uživajući stipendiju Matice srpske. Rano se priključio “Privrednikovom”radu, dajući godišnje novčane donacije i poklanjajući svoja dragocjena umjetnička djela Društvu.

STEVAN S. KALEMBER(Bjelopolje, Korenica, 1862 – Beograd, 1946), trgovac, narodni zastupnik, dobrotvor, član “Privrednikovog” Patronata. Najprije je radio kao trgovački pomoćnik u Gospiću i Zagrebu. U Korenici je otvorio radnju 1887. godine. Bio je poslanik na Srpskom narodno-crkvenom saboru u Sremskim Karlovcima, gdje se zalagao za crkveno-općinsku autonomiju. Kao pristalica narodnog jedinstva pripadao je Hrvatsko-srpskoj koaliciji. U veleizdajničkom procesu, 1908–1909, proveo je godinu i dva mje seca u istražnom zatvoru, a zatim je osuđen na 6 godina zatvora. Biran je za zastupnika u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS. Jedan je od osnivača Srpske banke i član njenog najužeg rukovodstva. Nalazio se na položaju predsjednika srpske pravoslavne crkvene opštine u Zagrebu i Korenici, potpredsjednika zagrebačkog Eparhijskog savjeta i člana Patrijaršijskog savjeta, kao i predsjednika Srpske štedionice u Korenici. Više puta je odlikovan. Zahvaljujući njemu iz koreničke općine poslano je preko 300 siromašnih đaka u “Privrednik” kako bi se osposobili za zanate i trgovinu.

PAULINA MATIJEVIĆ (Karlovac, 1861 – Pariz, 1926), velika dobrotvorka, članica “Privrednikovog” Patronata. Paulina Matijević, rođena Lađević, udala se za Vladimira Matijevića 1883. godine. Jedna je od utemeljivača tzv. Krajcaraškog društva (društva srpskih gospođa koje su svakodnevno skupljale sitne dobrotvorne priloge), iz kojeg je nastala prva Srpska škola u Zagrebu. Njenom inicijativom osnovana je Ženska dobrotvorna zadruga “Srpkinja” u Zagrebu, iz koje je proizašao Srpski djevojački internat, čiji je zadatak bio odgoj ženskog podmlatka. Krajem 1904. godine “Privrednik” je proširio svoju djelatnost i na brigu za žensku djecu upravo zahvaljujući nastoja

njima Pauline Matijević. Sav svoj imetak, 4.000 akcija Srpske banke u Zagrebu, ostavila je “Privredniku” za vječito uzdizanje i unapređivanje siromašne srpske omladine.

HADŽI GAVRA PLAVŠIĆ (Vukovar, 1849 – Novi Sad, 1937), apotekar, dobrotvor, član “Privrednikovog” Patronata. Jedan od osnivača Srpskog centralnog kreditnog zavoda u Novom Sadu. Ubrajan je među nastavljače rada nekadašnje Ujedinjene omladine srpske. Kako nije imao djece najveći dio svoje imovine ostavio je “Privredniku”. Ostavio je brojne legate srpskim pravoslavnim opštinama u Novom Sadu, Vukovaru i Beloj Crkvi, kao i Matici srpskoj, Dobrotvornoj zadruzi “Srpkinja”, Srpskom učiteljskom konkviktu, Zadruzi Srba zanatlija i Fondu srpske Velike gimnazije u Novom Sadu.

JELENA Đ. POPOVIĆ (Zagreb, 1854 – Zagreb, 1904), dobrotvorka. Poslije smrti supruga Đure Popovića, 1886. s velikim je uspjehom preuzela vođenje sjemenarske trgovačke radnje. Bila je osnivač Dobrotvorne zadruge “Srpkinja” i Srpskog djevojačkog internata. Jedna je od pokretača ideje o osnivanju Saveza dobrotvornih zadruga “Srpkinja”. Ostavila je brojne legate srpskim institucijama u Zagrebu.

KONSTANTIN STOJŠIĆ (Vukovar, 1826 – Beč, 1908), trgovac, dobrotvor. Svu svoju imovinu u iznosu od pre

ko 7.000 kruna ostavio je “Privredniku”, od čega je osnovana zadužbina “Konstantin Stojšić iz Vukovara”. Kao vječnu uspomenu na njega “Privrednik” mu je podigao spomenik u srpskom dijelu Centralnog groblja u Beču.

PETAR VLATKOVIĆ (Karlovac, ?– Karlovac, 1932), posjednik, trgovac, dobrotvor, član “Privrednikova” Patronata. Poslije smrti supruge Marije poklonio je “Privredniku” akcije u vrijednosti od 12.200 kruna i time je osnovao Fondaciju “Petra i Marije Vlatković iz Karlovca”.

MIHAJLO VITEZ ZUBOVIĆ

(Vrelo, Korenica, 1832 – Zagreb, 1913), domobranski major, narodni zastupnik, dobrotvor, član “Privrednikovog” Patronata. Profesor na domobranskoj vojnoj akademiji u Pešti. Nosilac titule vitez željezne krune trećeg reda, medalje za zasluge na crvenoj traci, ratne medalje, jubilejske medalje i jubilejskog krsta. Osnivač i pokretač Srpske čitaonice u Zagrebu. Jedan od osnivača i član Upravnog odbora Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga. Predsjednik Nadzornog odbora Srpske banke, doživotni član Izvršnog odbora. Poklonio je “Privredniku” 1912. godine dvokatnicu u Medulićevoj ulici broj 30 u Zagrebu.

4

* * * Upisao sam se u Medicinsku školu Osijek gdje već

3. godinu zauzimam prvo mjesto najboljeg učenika škole. Ove godine očekujem da me proglase učenikom generacije jer uvjerljivo vodim pred drugoplasiranim. Odličan sam učenik, uvijek s prosjekom 5,00. Ipak, svoj najveći uspjeh ostvario sam na raznim natjecanjima (geografija, matematika, njemački, LIDRANO, hrvatski, latinski, kemija i biologija).Uz to, predstavnik sam Biology tima škole koji svake godine sudjeluje na natjecanjima. Najveći uspjeh doživio sam sudjelujući na 5. međunarodnoj izložbi inovacija, prototipova i studentskih planova “Budi uzor 2009” gdje sam mnoge fascinirao svojim znanstvenim radom koji sam radio u suradnji s kolegicom iz razreda. Veliko priznanje mom radu i trudu donijela je “Privrednikova” stipendija. Vijest o dobitku stipendije zatekla me u školi, kada mi je otac poslao sms poruku. Pročitavši poruku za vrijeme sata hrvatskog počeo sam skakati od sreće, a pala je tu i koja suza. Moja obitelj, prijatelji i profesori jako su ponosni na cjelokupni moj rad, kao i na “Privrednikovu” stipendiju. Stipendiju koristim kako bih kupio mjesečnu kartu za autobus koja iznosi vrtoglavih 800 kuna.

Jednog dana ću biti aktivan član “Privrednika”, jer je “Privrednik” nešto nevjerojatno i zaista je čast biti dio svega toga. Fascinantan temelj koji s godinama postaje još čvršći, daje ljudima poticaj da budu još bolji.

Dragan Janković, Medicinska škola u Osijeku, 2009. godine

* * *

Kad sam saznala da sam dobila stipendiju bila sam beskrajno sretna jer mi ona omogućuje da u financijski umnogome oslobodim svoje roditelje. Samo otac radi (firma je u jako lošem stanju, plaća mu kasni po nekoliko mjeseci), majka ne radi, a živimo kao podstanari. Stipendiju koristim kako bih podmirila sve mjesečne troškove koje imam kao student (mjesečna pokazna karta, troškovi fotokopiranja, kupnje skripti, udžbenika, prehrana u fakultetskoj menzi) te od eventualnog ostatka pomažem roditeljima u plaćanju režija. Obitelj i prijatelji su bili oduševljeni kad su saznali da sam postala “Privrednikov” stipendist jer nikad nisam primala ničiju stipendiju. Nisam je ni tražila, jer sam uvijek mislila da ima onih kojima je potrebnija. I eto, tek na kraju svog školovanja, kad je financijska situacija postala nepodnošljiva, odlučila sam potražiti pomoć. Svi oko mene su sretni kao i ja. Podržavam aktivnosti “Privrednika”. Smatram da je stipendiranje onih kojima je to potrebno i koji to zaslužuju najbolji način društvenog djelovanja. Zato bih željela jednog dana biti aktivan član “Privrednika” i pomagati drugim kojima je pomoć potrebna.

Jelena Munjiza, Ekonomski fakultet u Splitu, 2009. godine

* * *

Moji roditelji uglavnom su bili nezaposleni, ali su mi uvijek nastojali osigurati bezbrižno školovanje. Studiranje je, nažalost, skupo. Uz to imam i mlađeg brata koji ide u osnovnu školu. Osmi je razred i vrijeme je da i on izabere put kojim će ići kroz život. Mislite li da je to moguće? Nažalost u ovako teškoj materijalnoj situaciji moji roditelji mogu školovati samo jedno dijete. Tu sam priliku dobila ja. Živim u žalosti jer sam svakog dana svjesnija, da moj brat možda neće uspjeti u životu, jer neće moći završiti kvalitetnu srednju školu, možda neće imati mogućnost upisati neki dobar fakultet i desit će mu se ono kroz što je prolazio u djetinjstvu, a to je neimaština. Novac je bol, koja se nanosi nama mladima, koja nas koči na putu ka uspjehu. Mnogo veoma darovitih mladih ljudi, taj svoj dar ne mogu pokazati, jer su novcem ograničeni. Djeca snažnije doživljavaju teškoće života, a najsnažnije oni kojima je puno toga uskraćeno, ja sam bila jedna od takvih.

Onog trenutka kada sam stupila u prostorije “Privrednikove” zgrade u Zagrebu i kada sam vidjela sve te mlade ljude s osmjehom na licu, mojim tijelom prostrujao je osjećaj zanosa zbog topline i zadovoljstva među tim mladim ljudima... pružila nam se velika prilika. Tu priliku dao nam je “Privrednik”.

Žao mi je što je “Privrednika” toliko udaljen. Smatram da bi trebao biti osnovan u svim većim gradovima. Oduševljena sam priredbom koja je upriličena povodom dodjele stipendija i toplinom kojom su nas primili. Nisam se osjećala posramljenom ili manje vrijednom, bila sam uzvišena jer sam zaslužila tu stipendiju.

Milana Maravić, Medicinski fakultet u Rijeci, 2009. godine

* * *

Dobivanje stipendije me svakako učinilo sretnijim i mirnijim jer sam time dobio jednu određenu novčanu fleksibilnost i sigurnost koja je prijeko potrebna u današnje vrijeme, a dodatno mi je značajno smanjena briga u raspoređivanju novca za vlastite potrebe. Stipendiju uglavnom koristim kako bih platio smještaj u domu, kupio potrebne stvari za fakultet (skripte, knjige, pribor) te imao novca za mjesečno plaćanje hrane u menzi. Zbog svega ovoga, a i zbog određene doze ponosa sto sam dobio stipendiju jednog rastućeg srpskog društva u Hrvatskoj, obitelj i prijatelji su reagirali vrlo pozitivno na vijest da sam postao “Privrednikov” stipendista i jedan od mnogobrojnih pitomaca u njegovoj dugoj povijesti. To mi također pruža dodatnu motivaciju u onome što radim. Sam čin dodjele stipendija bio je sasvim očekivano svečan, s prigodnim govorom i obraćanjem čelnih ljudi društva nama mlađima. Možda će se neki od nas jednoga dana tako obraćati idućim generacijama. Svakako jedna lijepa svečanost.

Dolazim u kontakt s velikim brojem drugih stipendista i mogu samo reći da bih, naravno, želio produbiti te kontakte i ostvariti neke čvršće veze i prijateljstva. No, to ide s vremenom. Zbog toga, kao i zbog same prirode “Privrednika” i njegovih ciljeva, vidim se kao aktivnog člana u budućnosti. Aktivnosti “Privrednika” su, prema mom mišljenju, za svaku pohvalu. Gledam to kao nekakvu svjetlost u tami letargije koja je zahvatila ljude u današnje vrijeme, jednu zanimljivu inicijativu mladih ljudi da oživimo sebe i ljude oko sebe i da ih pridružimo našem malenom “pokretu” mladalačke pozitivnosti.

Dario Pavlović, Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, 2011. godine

* * *

Kad sam saznala da mi je stipendija odobrena, bolje rečeno moj otac je prvi saznao (i bio je sretan kao da je njemu odobrena), ne bih to nazvala uzbuđenjem jer traje suviše kratko i gotovo je trenutačno, to je prije bio onaj neopisivi osjećaj koji me obuzme kad položim ispit u koji je uložen veliki trud, vrijeme i napokon zauzima zasluženo mjesto u indeksu. Osjećala sam se neopisivo zadovoljno, ovaj ispit sam uspjela proći, unatoč strahu, da ću se naći među onima koji neće biti na listi odabranih. Ipak jesam, ipak sam se uspjela po nečemu izdvojiti i nadam se opravdano.

Stipendija je svakako pridonijela bezbrižnom svakodnevnom putovanju na predavanja, a iznos od 800 kn za mene je i više nego dovoljan. Meni bi bilo dovoljno i 260 kn koliko iznose troškovi putovanja u Osijek. Ostatak potrošim za hranu, a ako nešto i nakon toga ostane stavim na račun, jer se tako osjećam sigurnije ako iskrsnu neki neplanirani troškovi. Po meni jednako je bitno zaraditi novac, kao i znati ga uštedjeti.

Akademska godina je iza mene, a tu su i rezultati, ostvaren je akademski uvjet za upis u narednu i za mene završnu godinu studiranja. Nadam se kako ću ostvariti i uvjete za nastavak studiranja pod okriljem “Privrednika”. Čak i ako ne, ovo je za mene bilo neprocjenjivo iskustvo i prilika na kojoj ću uvijek biti zahvalna “Privrednika” i svim njegovim članovima. Ono što se iskreno nadam u narednoj godini jeste konačno imati diplomu u svojim rukama.

Jelena Šimpraga, Ekonomski fakultet u Osijeku, 2011. godine

* * *

Kao odlična srednjoškolka maštala sam o tome da nakon završene ekonomske škole upišem fakultet. Snovi su mi se ostvarili, te započinjem studirati na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Školovati se uvijek je bio težak poziv, u financijskom smislu pogotovo, prepun odricanja i borbe. Moja majka je nezaposlena dugi niz godina, kao i većina ljudi u Baranji odakle dolazim, te je zaista bilo jako teško omogućiti ostvarenje moga sna. Jedan dan došla sam s fakulteta i na stolu ugledala tjednik Novosti, koji sam rado čitala. Čitajući ga naišla sam na članak o Srpskom privrednom društvu “Privrednika” koji je ujedno bio i najava budućeg stipendiranja učenika i studenata slabijeg imovnog statusa koji dolaze s ratom pogođenih područja. Mene je obradovala sama spoznaja da zaista postoji netko tko misli na sve mlade ljude koji se žele školovati, ali jednostavno nemaju financijske uslove za to. Bilo je to nešto jako rijetko u današnje vrijeme, ta briga za drugoga, to ulaganje u perspektivu mladih ljudi kojima je pomoć potrebna. “Privrednika” je za mene značio pružanje ruke koja mnogo znači, te sam postala stipendistica prve generacije nakon ponovne obnove njegovog rada zajedno sa svim mladim ljudima iz raznih krajeva Hrvatske. Sklopljena su mnoga trajna prijateljstva za čitav život. Pošto nikada javno nisam izrekla zahvalu svim ljudima koji su obnovili rad “Privrednika” nakon rata ovim putem je upućujem: veliko Vam hvala, omogućili ste mi veliku pomoć za vrijeme studiranja. Uvijek ste znali dočekati nas i okupiti na dodjeli stipendija i kongresima “Privrednika” kojih se uvijek rado sjećam. Učvrstili ste naše veze, veze mladih ljudi različitih zanimanja i ambicija, te nas svojim aktivnostima podsticali na solidarnost, poštenje i čestitost. Primala sam stipendiju pune dvije godine i ona mi je zaista pomogla financijski kako bih pokrila sve svoje troškove, te uspješno završila svoje studiranje. Biti jedna od približno 37.000 “Privrednikovih” pitomaca za mene je velika čast i uvijek ću osjećati pripadnost putu koji je utemeljio Vladimir Matijević. Na nama je da nastavimo taj put, tu viziju koja je pomogla nama, te da radimo na tome da omogućimo pomoć budućim generacijama svojim aktivnim uključivanjem u rad “Privrednika”.

Aleksandra Dvornić, bivša “Privrednikova” stipendistica, 2014. godine

* * *

S obzirom na ekonomsku situaciju u današnje vrijeme, mnogi roditelji suočeni su s problemom kako osigurati novac da bi djecu poslali na fakultete i omogućili im da studiraju. Zbog nedostatka financijskih sredstava mnogi mladi prisiljeni su odustati od obrazovanja iako je ono jedan od ključnih činilaca društvenog progresa i individualnog razvitka pojedinca. Srpsko privredno društvo “Privrednik” svjesno je važnosti ulaganja u mlade ljude i njihovo obrazovanje. Još davne 1897. godine realizirala se ideja Vladimira Matijevića o stvaranju udruženja koje će organizirano raditi na podizanju, zbrinjavanju i obrazovanju nadarene djece iz siromašnih obitelji. Drago mi je što se ta ideja očuvala kroz sve ove godine i što Srpsko privredno društvo “Privrednik” kroz stipendije i dalje pomaže nadarenoj djeci.

Ja sam na Sveučilištu J. J. Strossmayera u Osijeku, na Filozofskom fakultetu završila Informatologiju. Upisala sam ono što sam željela i trudila sam se naučiti što više i postići što bolje rezultate. Od prijateljice sam čula za Fond Vladimir Matijević i prijavila sam se na raspisani natječaj. Nakon što sam čula da sam dobila stipendiju bila sam presretna jer netko je prepoznao moj trud i rad. Stipendija je mojim roditeljima i meni značajno olakšala troškove studiranja – mjesečne karte i skripte, ali osim toga upoznala me sa sloganom: rad, štednja i čestitost koje je Vladimir Matijević govorio pitomcima.

Na dodjeli stipendija upoznala sam i druge mlade, talentirane ljude i oduševila se idejom koju Privredniknjeguje, a to je stvaranje zajedništva među studentima i učenicima. Podržavam pristup kroz koji se gradi zajedništvo među pitomcima, brine se o njima za vrijeme i nakon završetka studije, nastoji ih se povezati preko zajedničkih projekata ili ih okupiti na Kongresu stipendista. Studenti imaju osjećaj kao da ulaze u jednu novu obitelj koja se skrbi i brine za njih, otvara im put prema boljem životu, prenosi na njih vrijednosti kojima se trebaju voditi u životu i nikada ih zaboraviti.

Marija Bugarski, bivša “Privrednikova” stipendistica, 2014. godine

ALTRUIZAM – Jedno od osnovnih načela kojima su bili vođeni svi “Privrednikovi” suradnici. Utemeljitelj “Privrednika” Vladimir Matijević sav svoj rad, ali i čitavu svoju imovinu, koja je procijenjena na više od sedam milijuna ondašnjih dinara, ostavio je “Privredniku” za obavljanje humanih zadataka. On je vodeći primjer nesebičnog djelovanja u korist zajednice, koji su brojni suradnici i istaknute ondašnje ličnosti slijedile. Jedan od glavnih “Privrednikovih” zadataka upravo je da kod svojih stipendista potakne spremnost na nesebičnu brigu za druge i zajednicu.

ČESTITOST – Jedna od tri vrijednosti (rad, štednja, čestitost) na kojima se zasniva “Privrednikov” svjetonazorski koncept društva i čovjeka. Štošta ne ovisi o pojedincu i štošta se odvija mimo njega. Mnogima se gotovo nesavladive prepreke nalaze na putu do bogatstva, ljepote, zdravlja, sreće ili je za svladavanje tih prepreka potrebno dugotrajno odricanje i veliki napor. Jedino što ne traži napor i za što se u svakom trenutku možemo odlučiti jeste da budemo pošteni, da pomažemo drugom, da savjesno obavljamo posao koji smo izabrali, da budemo jednom riječju čovjek. Biti pošten je duboko individualna odluka koja harmonizira društvo i zajednicu snažnije od bilo kojih zakona i pravila. Čestitost je uvažavanje Drugog i briga za zajednicu. Čestitost je i svijest da se sretan može biti samo u sretnom okruženju.

DOBROTVOR – “Privrednik” je dvije trećine troškova za svoje aktivnosti podmirivao iz dobrovoljnih priloga i članarine. Svako tko je uplatio

10.000 kruna u blagajnu Društva, postao bi “Privrednikov” dobrotvor. Brojni članovi i suradnici “Privrednika” su i na razne druge načine pomagali, davali svoj doprinos Društvu i isticali se na polju solidarnosti i humanosti.

FOND – Pored državnih subvencija koje su olakšavale rad, “Privrednik” je raspolagao većim brojem fondova, zadužbina i legata, koji su predstavljali solidnu financijsku osnovu djelovanja Društva. Malo je društava koja su do Drugog svjetskog rata raspolagala tako velikim i bogatim fondovima kao “Privrednik”. Danas Privrednik ima dva fonda: Fond “Vladimir Matijević” i Fond “Ivana Vujnović”.

KALFA – Prošavši višegodišnje obučavanje za šegrta, pitomac je postajao kalfa, pomoćnik majstora. “Privrednik” je brinuo i o kalfama, tražio im je zaposlenje i trudio se da djecu smesti u bolje

52

radnje gdje je bila manja mogućnost gubitka posla.

KREDIT – Da bi se pitomci privikli na sistematsku štednju i da bi se osigurao mladim početnicima kapital za otvaranje samostalnih radnji, 1903. godine osnovana je Glavna privredna zadruga. Svojim članovima, koji su navršili 24-tu godinu života, uz tri jamca (žiranta), ova zadruga je omogućavala da podignu kredit u iznosu peterostruke vrijednosti svote koju je korisnik posjedovao. Zahvaljujući povoljnim kreditima veliki broj svršenih pitomaca otvorio je samostalne radnje, dok su mnogi drugi uspješno proširili svoje poslovanje.

PATRONAT – Kako se aktivnost “Privrednika” sve više razvijala, na skupštini društva 1911. godine odlučeno je da se prošire svi poslovi i da se za upravu raznih privrednih fondova postavi naročiti Patronat “Privrednikovih” fondova. Patronat je preuzeo upravu nad zapisima, testamentima i fondovima i imao je ovlaštenje da ulaže u nepokretnosti, u vrijednosne papire, da izdaje zajmove na nekretnine, da ulaže gotovinu u Srpsku banku u Zagrebu i da obavlja druge slične poslove. Doživotni članovi Patronata postali su 10. septembra 1911. godine svi živi dobrotvorni članovi Društva, a to su stalni članovi, osnivači, dobrotvori i fundatori, koji su još za života dali veće doprinose, koji su testamentom ostavili imovinu “Privredniku” ili su mu svoje nekretnine povjerili na upravu.

PITOMAC – Bistri i radišni dječaci, a kasnije i djevojčice, iz siromašnih obitelji spremni i sposobni izučavati zanat i trgovinu. Pitomce su krajem školske godine među učenicima koji su završavali četvrti razred odabirali na osnovu uspjeha i vladanja u školi. Svi oni su morali svojeručno da napišu molbu koja je izražavala želju dječaka da ih “Privrednik” primi na izučavanje raznih zanata i trgovine. Pitomac je mogao da izrazi želju koje bi zanimanje najradije izučavao, što je uzimano u obzir pri odabiranju njegovog budućeg šegrtovanja. Uvjeti prijema bili su strogi – budući pitomci morali su imati između 12 i 15 godina, morali su biti fizički i mentalno potpuno zdravi, visine najmanje 1,30 m, prijatne vanjštine i dobrog vladanja, pismeni i “dobri iz računa”. Djeca su bez novca s najnužnijim osobnim stvarima i s kartonskom ceduljom na reveru na kojoj je osim imena i prezimena djeteta i njegova evidencijskog broja pisalo odredište putovanja, stizali na zagrebački kolodvor gdje su ih dočekivali predstavnici “Privrednika” i odvodili do njihovog privremenog smještaja. Tu su se obavljali liječnički pregledi, provjeravalo se stečeno znanje pitomaca kao i njihova sklonost određenim zanimanjima. Poslije izvjesnog vremena odatle se pitomci upućuju izabranom poslodavcu kod kojeg će učiti zanat, odnosno trgovinu.

POSLODAVAC (gospodar, gazda) – “Privrednik” je s poslodavcima sklapao posebne ugovore u kojima su se oni obavezivali da će šegrtu, “Privrednikovom” pitomcu, osigurati stan, hranu, odjeću i obuću, da će ga učiti vještini zanata i pratiti njegovo redovno pohađanje škole. Da bi se spriječilo da poslodavci pitomce prekomjerno izrabljuju “Privrednikovi” povjerenici barem jednom godišnje obilazili su svoje štićenike kako bi nadzirali postupanje poslodavaca prema njima. Kao što je to bio slučaj sa šegrtima i potencijalni poslodavci prolazili su kroz strogu kontrolu prije nego što im bili dodjeljivani šegrti. Minimalan uvjet bio je da su poslodavci članovi “Privrednika”, ali su morali biti i vrijedni i poštovani obiteljski ljudi, postojani i dobri u struci kojom se bave. U slučaju ako bi se utvrdilo da poslodavac nije poštovao ugovorne obaveze ugovor bi se raskidao i za pitomca bi se tražilo drugo mjesto. Na posebnom formularu poslodavac je bio obavezan jednom godišnje iznijeti svoja zapažanja o radu šegrta.

POVJERENIK – “Privrednikovi” povjerenici odigrali su veliku ulogu u radu “Privrednika”. Oni su vodili brigu o svakom pitomcu počevši od dana njegovog izbora pa do kraja njegovog školovanja i prvog samostalnog zaposlenja. To su najčešće bili seoski učitelji, sveštenici i drugi viđeniji ljudi koji su radili na odabiranju seoske djece i njihovom upućivanju na izučavanje raznih zanata, ugostiteljstva i trgovine. Njihov zadatak nije bio lak, bilo je nerazumijevanje sredine za njihov rad, otpora kod same djece, koja su se nerado odvajala od roditelja, a bilo je i otpora vlasti. Povjerenici u gradovima i većim mjestima, u kojima su se školovali pitomci, pomagali su odgojno, štitili interese i brinuli o pitomcima. Jednom mjesečno održavali su sastanke s pitomcima, na kojima su razmatrali pitanja iz života i rada pitomca, organizirane su priredbe, predavanja i proslave, nabavljane su i razmjenjivane knjige.

“PRIVREDNIKOVI” INSPEKTORI – Dužnost inspektora sastojala se u tome da najmanje jedanput godišnje obiđu svakog pitomca i da se na licu mjesta uvjere o uvjetima njegovog života i rada. Istovremeno su inspektori vodili i razgovore s povjerenicima o tekućim pitanjima i dogovarali se o daljem radu na obrazovanju i odgoju pitomaca. U izvještajima koje su slali upravi iznosili su različite probleme koji su se javljali u vezi sa šegrtima, ocjene rada povjerenika i različite sugestije. Pored nadziranja rada poslodavaca i povjerenika, inspektori su propagirali “Privrednikovu” djelatnost i pridobivali nove članove.

RAD – Radom se poboljšavaju životni uvjeti, zadovoljavaju životne potrebe, radom se svladava priroda. Radom se stvara bolji život i napredak društva. Radom se stječe ugled i priznanje i stvara nezavisnost i sloboda. Kroz rad se potvrđuje čovjekova osobnost. Zato je “Privrednik” nekada propagirao ideju o superiornosti trgovačke i zanatske profesije, kao i privatne inicijative nad državnim službama i činovničkim profesijama. Ali, rad je i napor i mukotrpno odricanje. Zato neke utopističke političke koncepcije smatraju da je ukidanje rada pretpostavka slobode čovjeka i jednakosti ljudi. Ali radeći preuzimamo odgovornost i za drugog, a ta odgovornost realizira se dobročinstvom. Rad nije svrha već sredstvo kojom se izgrađuje ljudskost.

SOLIDARNOST – Istaknuti pojedinci, suradnici i članovi “Privrednika”, požrtvovano i nesebično radili su za opću korist, za nacionalno jedinstvo Srba, usklađivanje suprotstavljenih političkih koncepata, napredak na privrednom, ekonomskom i kulturnom polju. Brojnim rodoljubivim zaveštanjima, velika bogatstva ali i skromne donacije pojedinaca prelazile su u narodno vlasništvo. Osnivane su nacionalne institucije, vrijedno i predano radilo se na ekonomskom i kulturnom podizanju naroda. Solidarnost se ogledala ne samo u pomoći i podršci pitomcima, već na svim strukturnim nivoima “Privrednika”, među pitomcima je također bilo pomaganja i solidarnosti. “Privrednik” je nastao na altruističkoj osnovi i isključivao je svaku novčanu dobit. U njemu je izgrađivan kolektivni duh, koji je sve buduće pitomce vezivao do smrti i nametao im obavezu ne samo prema svom narodu i prema “Privredniku” nego i bratsku pomoć drugovima.

ŠEGRT – “Privrednikovi” pitomci su kao šegrti ostajali kod svojih gospodara četiri godine, pod uvjetom da ih ovi izdržavaju, hrane i odijevaju. Kad su roditelji bili u stanju da odijevaju svoju djecu za vrijeme šegrtovanja, ona su šegrtovala tri godine. Po završenom šegrtovanju pitomcima su uručivane svjedodžbe o izučenom zanatu i oni bi postajali pomoćnici koji su za svoj rad dobivali plaću. Neki su ostajali kod gazde kod kojeg su izučavali zanat, drugi su postajali njihovi ortaci ili bi preuzimali njihove radnje.

ŠEGRTSKI DNEVNIK – Vodila ga je uprava Šegrtskog odjeljenja “Privrednika”i u njemu je otvaran dosje svakog pitomca od 1897. do 194. godine. Sadržavao je sljedeće rubrike: datum zavođenja, redni broj, prezime i ime pitomca, ime oca, majke ili nekog drugog staratelja, mjesto rođenja i srez, prezime i ime preporučitelja, prezime i ime, mjesto i struka poslodavca. Tu su se nalazili podaci na osnovu kojih se može pratiti život i kretanje u službi pitomaca: različite molbe, prijave, preporuke, pisma, ugovori, izvještaji... Uprava Društva vodila je računa o pitomcima i posle njihovog “oslobađanja”, kada su postajali pomoćnici ili samostalni gospodari. “Privrednik” je pribavljao njihove nove adrese, pratio njihov dalji profesionalni rad, bračno stanje i slične podatke, koji su također prilagani u dosjea.

ŠEGRTSKI DOM – Da bi omogućila bolje uvjete života i uspješniju socijalnu zaštitu i da bi mogla da ih namješta kod boljih poslodavaca koji nisu mogli da prime djecu u vlastite domove, uprava “Privrednika” otvarala je šegrtske domove u mjestima u kojima se nalazio veći broj šegrta.

ŠTEDNJA – “Privrednik” je kod svojih pitomaca konstantno poticao štednju. Štednja je čuvanje radom stečenih dobara i njihovo racionalno trošenje, kako bi se mogla planirati vlastita budućnost, ali i kako bi se moglo pomagati druge. “Privrednik” je 1903. godine osnovao Glavnu privrednu zadrugu u koju su pitomci najmanje pet godina morali uplaćivati redovne mjesečne iznose kako bi im se odobrio kredit za otvaranje samostalnih zanatskih ili trgovačkih radnji. Upravo ta redovnost i urednost bila je jedna od važnih odgojnih sredstava u sistematskom nastojanju “Privrednika” da kod pitomaca razvije naviku stalne štednje. Zahvaljujući radu Glavne privredne zadruge, samo do polovine 1911. godine preko 500 pitomaca otvorilo je samostalne radnje, dok su mnogi drugi uspješno proširili svoje poslovanje.

TRADICIJA – “Privrednik” postoji već 117 godina, a njegovo trajanje proteže se kroz tri vijeka. Različiti režimi i političke strukture koje su se za to vrijeme smjenjivale, blago rečeno, nisu uvijek povoljno utjecale na njegov rad. Jedna od tajni njegove dugovječnosti i uspjeha sigurno su i tradicionalne vrijednosti koje je uvijek zagovarao: zahvalnost, poslušnost, vrijedni i predani rad, suzdržavanje od poroka, neprestano učenje i napredak, skromnost, štednju, vjerske i porodične vrijednosti.

ZADUŽBINA – Zadužbinarstvo, tj. osnivanje zadužbina, predstavlja ulaganje ličnog kapitala radi općeg dobra, a s ciljem ovjekovječenja vlastitog imena i djela. Riječ “zadužbina” vodi porijeklo iz srpskog jezika i u početku se izgovarala “zadušje”, sa značenjem “za dušu”. Pojava zadužbinarstva kod nas je svojom viševjekovnom tradicijom (javlja se još s počecima srpske državnosti, od dinastije Nemanjića) stekla karakter nacionalnog obilježja poput krsne slave ili badnjaka. Zadužbine su predstavljale autonomne ustanove, tako da su njihovi osnivači poslove upravljanja donacijama radije prepuštali uglednim pojedincima i institucijama nego državnim organima. Zadužbinarstvo u smislu velikodušnih poklona mukotrpno stečene imovine vlastitom narodu umjesto nasljednicima rjeđa je pojava u drugim narodima, u kojima je daleko uobičajenije čuvanje i umnožavanje kapitala tokom generacija u okviru jedne porodice.

ZAHVALNOST – Jedno od glavnih “Privrednikovih” pravila za pitomce iz 1897. godine, koje su svi čestiti pitomci sledili bilo je i ovo: “Kad se primakne vrijeme rastanku s gospodarom, vrši svoj posao do zadnjeg dana pošteno i vjerno. Na odlasku zahvali gospodaru na dobroti i trudu, moli neka ti oprosti sve pogreške i rastani se s njim u ljubavi, poštenju i prijateljstvu.” Mnogi bivši pitomci kad bi izučili zanat ili trgovinu i dobili samostalno zaposlenje, postajali su i sami članovi Patronata i pri tom su društvu prilagali značajne novčane svote. Na taj način nastavljali su tradiciju i oduživali se “Privredniku” tako što su i sami pomagali nove generacije pitomaca.

5


Vrh